Gdje je nestalo djetinjstvo? Ovako imam 18 godina, i dosadašnji život mi je bio jako zanimljiv. Kad bi vas pitao : Koje vam je razdoblje vašeg života,najljepše, najdraže, koje vam je baš ostalo u sjećanju, kojeg se najradije prisjećate?
Većina vas bi rekla da je to djetinjstvo. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo? Kako ste ga provodili? Sigurno ne baš kao vaši klinci. Laptopi, kompjuteri, mobiteli, tableti, svašta nešto. kad god vidim neko dijete, vidim ništa mu ne fali, ni ogrebotine nema. Ja kad se sjetim sebe u njihovim godinama, bio sam pun rana, pun ogrebotina, k'o tarzan. Ne samo ja, nego i svi moji vršnjaci, od 16 do dalje. Moj otac, on je non stop bio u ranama.
Ne samo on, svačiji otac je. Jednom me dječačić upitao: Igraš li ti Kanter? Ne, niti sam igrao kad. Pogledajte sta vaša djeca rade u slobodno vrijeme. Ja sam u njihovim godinama visio na stadionu sa svojom rajom i 4 lopte. Jest da nikad nisam znao igrati fudbal, ili vam ga nogomet. Ali sam igrao. Svaki dan moras pasti, i imati barem neki ožiljak. I kad je kisa padala, mi smo bili na stadionu i zezali se ako ništa drugo.
Danas mladić od 12 godina ima svoju stranicu na fejsbuku, što znači, ima svoj fejsbuk profil sa 12 godina. Ja sam tad bio na stadionu sa rajom, Elmir, Feđa, Namik, mali Baki Adi, moj najbolji prijatelj iz osnovne, njegov srednji brat Nana i ostala raja. Razmislite, da li ste se vi ikad ogrebali, udarili van kuće? Pustite vašu djecu vani, neka padnu, neće im biti ništa. S vremenom će lakše podnositi bol, imat će se čega sjećati. Danas djetinjstvo ne postoji. Svi smo padali, lomili se, prljali se kao svinje, svašta nešto, ali sjedimo na podu i smijemo se. Naravno, i u moje vrijeme su se gledali crtani i igrali igrice, ali ne u toj mjeri.
Tad smo ujutro gledali Pokemone i Asha, Digimone, Yu-Gi-Oh! i Yugi-a sa onim njegovim lančićem i zamišljali da imamo jedan. Vikendom ili poslije škole dolazili jedan kod drugog i igrali Yu-Gi-Oh! sa 40 karata u špilu i 8000 “životnih”(bodova). Danas klinci je znaju šta znači pasti, karte, doći kući prljav i ostalo. Slušajte ih kako pričaju kad padnu ili kad neko padne, to je njima doživljaj nevjerovatan.
Nama je tad bio doživljaj kad doneseš novu loptu iz njemačke, patike nove obuješ, a kući ih vratiš prljave, skoro do kraja poderane, ali nije ti žao. Bilo ti je lijepo, i to je bitno. Ima još masa tih stvari, kao na primjer, penjanje po drveću, garažama, igranje rata po čitavom kvartu, ljeti kad ožedniš, ode neko kući ili u obližnji kafić i zatraži vode, kad se umoriš, sjedneš na beton, osjetiš smrad svačijih patika, znoja, ali bude ti lijepo.
Roditelji, klinci koji čitate ovo, shvatite da je djetinjstvo naljepše razdoblje, i ne dopustite da vaša djeca ne dobiju priliku da osjete udarac betona, da ne osjete grebanje pijeska, da ne osjete brzinu dana. Sjetite se samo vašeg djetinjstva.
KOMENTARI