instant fap
NaslovnicaBlog

Amir Kurbegović: ”Bokaniranje 2.”

Amir Kurbegović: ”Bokaniranje 2.”

Zaista ne postoji upečatljiviji primjer manipuliranja s podacima, na koje se uistinu spezijalizirao Bokan, od teme školstvo u Sanskom Mostu (”Sanski Most I”, str. 124-125). On navodi podatak da je pred kraj „turske“ vladavine ovim krajevima „1872.“ godine otvorena „srpska konfesionalna škola“ i u Sanskom Mostu, u tkz. „Srpskoj čaršiji“, na desnoj obali Sane. Naravno, njegov jedini izvor podataka je najnoviji novinski članak (P. Bogunović,“Stanje narodnih škola na području Vrbaske banovine‘’, Vrbaske novine, god. V, br. 175 , Banja Luka 09. 08. 1933. g., str. 3-4.).

Po nepisanom pravilu i ovaj je novinski članak bez izvora podataka. Još jednom je Bokan dokazao da se radi o neviđenom historijskom prevarantu, jer uvidom u Bogunovićev tekst lako je uočiti da on nigdje nije pomenuo Bokanov autorski termin „Srpska čaršija“. Ništa neuobičajno, bez obzira na to što je zloupotrijebio i Bogunovićeve podatke, jednako kao prethodno Ivačevićeve i Karanovićeve, kako bi ubjedljivo plasirao autorski temin „Srpska čaršija“.

Dakle, Bogunović navodi konkretan podatak: „1872. otvara se srpska škola u Sanskom Mostu“. Iako je autor definirao o kojoj je školi riječ („srpska“), on nigdje nije naveo gdje je pronašao izvorni podatak- „1872.“ godina? Ako se Bogunović pozvao na isti izvor kao i Bokan (Ivančevića), onda je i on, radi iznesene neosnovane tvrdnje, zaradio epitet historijskog prevaranta. Ivančević je u svom novinskom članku bez izvora, napisao sljedeće:

„U kotaru Sanskog Mosta imadu 2 srpsko-pravoslavne škole, i to jedna u  Sanskom Mostu, a jedna u Starom Majdanu; u istim mjestima ima po jedna narodna (komunalna) škola.“ (P. S. Ivančević,”Sanski Most  s okolicom”, Bosanska vila, god. VII, br. 27 i 28, Sarajevo 30. 09. 1892., str. 427-428). Kako je Ivančevićev podatak nastao u periodu pod austrougarskom okupacijom („18. febr. 1890.“), ili 43,5 godine prije Bogunovićevog, logičan je zaključak da on pominje postojanje škola upravo tada.

U prethodnoj obradi Bokanovih tvrdnji je ustanovljeno da Ivančevićev podatak o početku naseljavanja stanovnika „pravoslavne vjere“ u Sanski Most („1867.“), nije ništa drugo do neistinit, te je kao neutemeljen izbačen iz dalje upotrebe. I Bokan ga je ispravno izbacio iz dalje upotrebe, zato što je u tom odjeljku forsirao Karanovićev podatak („Prvi most na rijeci Sani u Vakufu izgrađen je 1873. godine…. Uz novu cestu (danas ulica narodnog heroja Petra Škondrića) prvi je sagradio kuću Mićo Vokić Unčanin“).

Međutim, u ovom odjeljku Bokanu više odgovara Ivančevićev neistiniti podatak, pa će ovaj put promijeniti taktiku i njega užurbano forsirati. Jednostavno, Bokan podacima manipulira po potrebi. U suprotnom slučaju Bogunovićev navod („1872. otvara se srpska škola u Sanskom Mostu“), već bi se na početku morao odbaciti kao neosnovan. U tom slučaju bi se ispostavilo da je, godinu dana prije naseljenja prvog stanovnika „pravoslavne vjere“ u Sanski Most, otvorena „pravoslavna škola“.

Bokanovim jezikom kazano, najnovija teza glasi ovako: Godinu dana prije naseljenja prvog srpskog stanovnika u Sanski Most otvorena je „srpska konfesionalna škola“, „na pustom, nenaseljenom i plavnom zemljištu desne obale rijeke Sane“. Tako je desna obala Sane dobila školu, ali godinu dana prije naseljenja prvog naseljenika- Miće Vokića Unčanina. Dakle, prvo se u „Srpskoj čaršiji“ izgradila škola, pa tek se poslije naselilo stanovništvo. Svašta! Možda je prethodno postojanje škole u divljini, kako desnu obalu Sane opisuje Bokan, kumovalo rađanju „Srpske čaršije“.

Tek sada smisao dobiva motiv za naseljenje Srba iz Starog Majdana u Sanski Most. Osmanlije su najprije podigle „srpsku“ konfesionalnu školu („1872.“), „na pustom, nenaseljenom i plavnom zemljištu desne obale rijeke Sane“, zatim „Srpsku čaršiju“ i na koncu „1873. godine“ prvi most na Sani, kako bi fuzija sa Vakufom na lijevoj obali rijeke, izrodila cjelinu zvanu grad Sanski Most. Zato je Bokan automatski odbacio tvrdnju Bogićevića („Bogićević navodi da je u Sanskom Mostu još 1862. godine počela raditi gradska škola“). Vjerovatno je za Bokana neprihvatljiv Bogićevićev podatak zato što se nije rodio, po uzoru na pouzdane izvore, u novinskom članku.

Šta god bilo u pitanju, Bokan je na (ne)naučnim osnovama osporio Bogićevićev podatak: „Taj podatak se, međutim, ne može prihvatiti, jer je tek 1867. godine započelo naseljavanje desne obale rijeke Sane i formiranje tkz. Srpske čaršije, u kojoj je i otvorena prva škola u Sanskom Mostu. A otvaranje škole nije moglo biti prije nastanka tog naselja“. Naposlijetku neumornih manipuliranja podacima, Bokan je u posljednjoj rečenici ispravno zaključio: „A otvaranje škole nije moglo biti prije nastanka tog naselja“.

Apsolutno se treba složiti sa njegovim zaključkom i zato je maloprije konstatirano: U suprotnom slučaju, Bogunovićev navod ( „1872. otvara se srpska škola u Sanskom Mostu“) već bi na početku morao odbaciti kao neosnovan. U tom slučaju bi se ispostavilo da je godinu dana prije naseljenja prvog „srpskog“ stanovnika u Sanski Most otvorena „srpska škola“. „A otvaranje škole nije moglo biti prije nastanka tog naselja“. Ali, dežurni tumač historije Sanskog Mosta je uložio prigovor, te napokon konkretno upozorava čitaoce: „Ta škola nije bila gradska, jer Sanski Most 1872. godine nije imao status grada, pa ni škola status „gradske škole“, već status srpske konfesionalne škole“.

Konačno imamo jednu Bokanovu primjedbu, koju možemo preimenovati u pravovaljanu uz neophodno argumentiranje provjerenim podacima: Ta škola je bila gradska, jer je Sanski Most puno prije 1872. godine stekao status grada (kasabe), pa i škola status „gradske škole“, jer za vrijeme osmanske uprave konfesionalna škola nije mogla imati prefiks „srpska“, zato što je narod imao status „Vlaha“.

Da kojim slučajem Bokan nije naveo pravovaljan podatak („Tek za vrijeme austougarske okupacije, 1886. godine, otvorena je prva gradska komunalna škola u Sanskom Mostu“), davno bi ovaj dio analize završili sa njegovim najnovijim izvorom. Ali, pošto je prva komunalna (državna) škola za vrijeme austrougarske okupacije podignuta na desnoj obali Sane, nekoliko desetina metara nizvodno od sravnjenog harema (ispod današnjeg hotela „Sanus“) i na zemlji koja je njenim bošnjačkim vlasnicima oduzeta od strane Gradske općine, ne smijemo ostati ravnodušni.

No Bogunovićeve tvrdnje nisu uzdrmale ničije lične emocije, pa je zato njegova nedovršena misao konačno dala plodonosne rezultate: „Posle godine 1872 nije do okupacije Bosne podignuta nijedna škola. Ako iz redovnog školstva izlučimo sibijan-mektebe“. Nema sumnje da Bogunović pokušava utvrditi činjenično stanje. Zato i navodi istinit podatak. Uz malo popločavanje argumentima, njegova preuređena tvrdnja bi postala utemeljena:

„Posle godine 1872 nije do okupacije Bosne podignuta nijedna škola. Ako iz redovnog školstva izlučimo sibijan-mektebe“, od kojih je jedan bio podignut uz Hamza-begovu džamiju. Iz takvog zaključka proizilazi da u Sanskom Mostu, osim tkz. male škole, nije bilo druge. Sibijan-mekteb u Sanskom Mostu je podignut do kraja XVI stoljeća, što se vidi iz zadužbine vakifa Hamza-bega, a sravnjen je sa zemljom u periodu socijalizma (poslije II svjetskog rata). Na njegovom mjestu je podignuta ustanova „Radnički univerzitet 1. maj“.

S obzirom na to da Bogunović na temi o historijatu školstva u Sanskom Mostu ispravno tvrdi („Posle godine 1872 nije do okupacije Bosne podignuta nijedna škola“), to znači da „srpska konfesionalna škola“ nije podignuta ni 1873., a nije ni do austro-ugarske okupacije 1878. godine. Do danas ne postoji nijedan vjerodostojan dokument, koji bi demantirao Bogunovićevu tvrdnju.

Nažalost, Bokan nije prihvatio Bogunovićevu sugestiju, kako poslije 1872. godine do austrougarske okupacije nije podignuta nijedna škola u Sanskom Mostu. Da kojim slučajem jest, njegova tvrdnja bi bila izričita: „Ako iz redovnog školstva izlučimo sibijan-mektebe, pošto su radili samo na učenju tursko-arapskog alfabeta, te na učenju klanjanja i drugih verskih potreba islama, to ostaje, da je okupacija Bosne, na teritoriji“ grada Sanskog Mosta zatekla samo jednu školu.

Vjerodostojan podatak o postojanju samo jedne škole u Sanskom Mostu, prije 1872. godine, iz arhivske prašine je izvadio neumorni Kreševljaković (”Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, str. 53-54): „U mjestu Vakufu na Sani (danas Sanski Most) služio je mualim (učitelj) imam Hadži Ibrahim“. Iako je koristio njegovu literaturu, Bokan je apsolutno ignorirao navedeni dokaz o postojanju samo jedne škole u Sanskom Mostu- „6. reb. I 1213. (17. IX 1798)“. Ne znamo zašto je Bokan opet zažmirio pred ovim, zlata vrijednim, podatkom ? Vjerovatno iz razloga što je Kreševljakovićev podatak vjerodostojan, pa Bokanu nije išla u prilog navedena konstatacija: „u mjestu Vakufu na Sani (danas Sanski Most) služio je mualim (učitelj) imam Hadži Ibrahim“.

Ako je ova sumnja subjektivnog karaktera, Bokan je propustio ukazanu priliku demanta s konkretnim podatkom: „Zamjenik bosanskog vezira Sulejman izdao je 6. reb. I  1213. (17. IX 1798) nalog  kapetanu Džisri-Sane i kapetanu i kadiji Kamengrada“. Ali nije, iz prostog razloga što se sigurno zna, da je „6. reb. I  1213. (17. IX 1798)“ postojala ta jedna i jedina škola u Vakufu (Sanskom Mostu). Kako je 1798. godine u današnjem Sanskom Mostu služio učitelj, sigurno je morala postojati i škola u kojoj je radio. To je bila jedina škola u Sanskom Mostu podignuta za vrijeme osmanske uprave, a koja je reformirana 1862. godine u „gradsku školu“.

Osim postojanja sibijan-mekteba u Sanskom Mostu, sigurno ih je bilo i u okolnim naseljima. Lokalni autori V. i E. Biščević su uspjeli, na osnovu proučavanja brojne dokumentacije, proknjižiti sve sibijan-mektebe na sanskom području do austrougarske okupacije: „Stari Majdan i Kamengrad 4, Čaplje 3, Kljevci 2, a Naprelje, Sanski Most, Pobriježje, Šehovci, Trnova, Gorice, Skucani Vakuf, Kijevo, Tomina, Modra, Zenkovići, Ališići, Zecovi, Antonića brdo, Podvidača i još jedno selo po jedan.“ (V. i E. Biščević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, 2009., str. 77).

Nema nikakvih dilema da su Bokan i njegovi nepresušni izvori pokušali nametnuti tezu, kako su Bošnjaci bili narod bez maternjeg jezika, pa su po islamskim ustanovama učili orijentalne jezike. Dakako, oni žele osporiti bosanski kao izvorni jezik stanovnika Sanskog Mosta. S obzirom na to da tradicija pismenosti Bošnjaka korijenje vuče još iz vremena srednjovjekovne bosanske države, potomci autohtonih Bošnjana su očuvali bosanski jezik kao govorni, ali pismo bosančica odavno nije u zvaničnoj upotrebi.

Dugo vremena je u begovskim krugovima opstao jedan oblik bosančice- begovsko pismo. I poznati putopisac iz XVII stoljeća, Evlija Čelebi, prilikom obilaska područja Osmanskog carstva je konstatirao da Bošnjaci preziru turski jezik. Osim u Bosanskom ejaletu (vilajetu), bosanskim jezikom su govorili stanovnici Budima, Kaniže, Sente i brojnih drugih mjesta. Gdje god su živjeli Bošnjaci, tu je je živio i bosanski jezik.

I ovaj blog ćemo zaključiti sa identičnom konstatacijom kao prethodni: U „Bokaniranju“ su kratke noge!

Naredni blog u petak 20h…

Piše: Amir Kurbegović

 

 

 

KOMENTARI