„Vjerske ustanove“- (B. J. Bokan,”Sanski Most-Dio I (do jula 1941. godine)”, 1974.,str. 125-128).
Nažalost, Bokan je po starom običaju propustio dati obavezne uvodne napomene. Naime, po osvojenju srednjovjekovne bosanske države Osmanlije su isključivo u Hercegovini zatekle nekoliko objekata Pravoslavne crkve, dok su na svim ostalim područijima obitavali objekti Crkve bosanske i Katoličke crkve. Teritorijalna organizacija Crkve bosanske (gostiluci, stariluci, krstjanske zajednice) nije bila ugašena dolaskom nove civilizacije, iako su se Osmanlije u Bosni prvi put susrele sa, za njih nepoznatom, Crkvom i njenom strojničkom (svećeničkom) stepenicom. Osmanski popisi i drugi pisani spomenici svjedoče o zatečenim nazivima za strojnike i krstjane. Također, na ovoj temi je Bokan napravio rijedak presedan, jer nije angažirao teze svojih omiljenih izvora. Ipak su Karanović, Ivančević i Marinković bili pravoslavni vjerski službenici, pa je logično bilo za očekivati da oni dominiraju na svom terenu. Zašto ih je Bokan ovaj put ignorirao, on je najbolje znao?
Suprotan od očekivanog odabira podobnih izvora nije za rezultat proizveo zaključke temeljene na naučnim osnovama, nego na proizvoljnim i nacionalistički obojenim domišljanjima. To se jasno vidi u odlomku o islamskim ustanovama, jer Bokan ni jednom riječju ih ne pominje, iako je temu naslovio sa „Vjerske ustanove“. O njegovom tumačenju muslimanskog konzervatizma nema potrebe uzaludno trošiti riječi, iz prostog razloga što je promašio zadanu temu. Ako se već Bokan pozvao na Jukića, mogao je primijetiti u kakvom su stanju bile muslimanske vjerske ustanove: „ … ugledamo Kamengrad, tvrđavu na jednom hridu ukrepljenu s novim gradićem. Ispod nje teče potok, a oko njega nekoliko kuća s džamijom razvaljenom. Ja ne znam ali je siromaštvo ali nemarnost prema zakonu pravi uzrok, da po selima turskim jedva vidjeti džamiju novu, već većinom starcanu, osobito pako sasvim od vjetra obaljenu, gdje na zemlji gnjije.“ (I. F. Jukić,”Putopisi i istorisko–etnografski radovi”, 1953., str. 84).
Što se tiče odjeljka o katoličkim ustanovama, Bokan je sasvim korektno odradio posao, s obzirom na izvore podataka koje je imao na raspolaganju. Doduše, zaboravio je napomenuti dokument koji je, prilikom osvojenja srednjovjekovne bosanske države, sultan Mehmed II izdao provincijalu Franjevačke provincije „Bosna Srebrena“- fra Anđelu Zvizdoviću. Tim vjerodajnim pismom („Ahdnama“) su bila osigurana sva prava Katoličke crkve u Bosni, zaštita njihovih vjernika i vjerskih objekata, sloboda vjeroispovijedanja, slobodno kretanje franjevaca, te oslobađanje franjevaca od obaveze plaćanja svih ličnih poreza. To je prvi na svijetu izdani dokument o ljudskim pravima, koji garantira vjerske slobode. Vjerovatno je pomenuta Ahdnama iz XV stoljeća prouzrokovala doneseni zaključak, u Bokanovom stilu: „Islam je bila jedina priznata i povlaštena religija u turskom carstvu“. Međutim, sasvim je suprotan bio odnos rimske kurije prema muslimanima i Jevrejima u Španiji, koje je Osmansko carstvo širokogrudno primilo nakon njihovog protjerivanja. Još upečatljiviji primjer je odnos rimske kurije prema pripadnicima Crkve bosanske i to samo 3-4 godine prije izdavanja Ahdname.
Da ona nije predstavljala mrtvo slovo na papiru, najbolji mogući primjer je zabilježen u Kamengradu, 125 godina poslije izdavanja tog dokumenta: „Franjevci kamengradskog kadiluka došli su u posljednjoj dekadi mjeseca džum II 996 (17-26 V 1588) godine kamengradskom kadiji Abdul Latifu i pokazali mu Ahdnamu sultana Fatiha Mehmeda II, te zatražili da im i on na osnovu ahdname izda ispravu da ih niko od vojvoda, zaima, spahija i gradskih posada u kamengradskom kadiluku ne uznemiruje u smislu carske zapovijesti, kao i one koji idu u crkvu, što je kadija i učinio i uručio im tu ispravu da je u slučaju potrebe mogu pokazati. U toj ispravi citirano je iz Ahdname sljedeće: Ja koji sam sultan Muhamed han, neka je poznato i plemstvu i narodu sljedeće: Pružena je naročita milost u pogledu bosanskih redovnika (kaluđera) koji su nosioci carskog fermana, te sam naredio da niko ne uznemirava spomenutim i njihovim crkvama i da oni mirno žive u zemlji i da stanuju u svojim crkvama, da postoji sigurnost i za one koji idu u njih. U tome neka se navedenima niko ne miješa. (isprava u Arhivi franjevačkog samostana u Fojnici, br.1-83).“ (H. Kreševljaković,”Kamengrad”, 1959., str. 31).
Iako je Bokan koristio navedenu literaturu, pred citiranim Kreševljakovićevim odjeljkom je naprosto zažmirio. Očito je da se u Bokanovu koncepciju tumačenja vjerskih ustanova ne uklapaju vjerodostojni dokumenti. Valjda zato nije uvrstio ni vrijedne Kreševljakoviće podatke o djelovanju franjevaca u župi Kamengrad. Međutim, još uvijek se ne može rastumačiti, u kojem su odnosu kontradiktorne Bokanove tvrdnje: „Pravoslavci su za turske vladavine bili u veoma teškom i nezavidnom položaju“ i „Prvu školu, u kojoj se učilo pisati i u kojoj su se, pored vjeronauke, izučavali predmeti tadanjih osnovnih škola, osnovala je pravoslavna crkvena opština u Starom Majdanu 1854. godine“. Kako neko može biti u teškom i nezavidnom položaju, a u isto vrijeme ta ista vlast ne pravi nikakav problem oko otvaranja škole jednoj „nepriznatoj“ religiji? Zar Bokan nije još u prvoj rečenici izričito tvrdio: „Islam je bila jedina priznata i povlaštena religija u turskom carstvu“?
Koliko je Bokan po ovom pitanju bio u pravu, najbolji pokazatelj je odnos osmanskih vlasti prema pravoslavnom stanovništvu, pretočen u uloge dvojice predstavnika rođenih na sanskom području: Stojana Prodanovića i Gavre Vučkovića-Krajišnika: -„Narodno Potvrđenje. Niže saopštavamo jednu punomoć ili potvrđenje, koje su narodni punomoćnici nahija Bihaćkog Sandžaka izdali svom „ugovorenom poslaniku“ Stojanu Prodanoviću kao generalnom zastupniku Srpskog Naroda pomenutog Sandžaka. Ova punomoć je izdana Stojanu Prodanoviću 24. marta 1863. godine da može kao zakoniti i opunomoćeni zastupnik na skupštini u Sarajevu učestvovati i raditi u ime cijelog Srpskog Naroda Sandžakata Bihaćkog…“ (”Predstavka- Novinara iz Bosne i Hercegovine”, Otadžbina, god. I, br. 6, Banja Luka, 20. 07.1907., str. 1).
-„Gavro Vučković… U 28. godini (1858.) izabran je za poslanika cijele Bosne i Hercegovine na „sobraniju“ u Carigradu, koje je sazvao radi pretresanja vjerskih i prosvjetnih pitanja sviju pravoslavnih hrišćana u Turskoj Imperiji. Na tom „sobraniju“, koje pozadugo nije mogao početi svoje poslove, umno je i žilavo zastupao naš Gavro interese bosansko–hercegovačke pravoslavne crkve i naroda. Nije mogao mnogo uspjeti, jer je na „sobraniju“ Grka i suviše bilo, a on se ljuto borio protiv zloupotreba grčkih vladika u Bosni, njihovog nedostojnog guljenja naroda, ponižavanja sveštenika i namjernog zanemarivanja narodne prosvjete…“ (”Gavro Vučković”, Razvitak, god. I, br. 1., Banja Luka 01. 01. 1910., str. 28-31).
I sam Bokan je uvidio da su osmanske vlasti puno pažnje posvećivale kulturno-vjerskim pitanjima pravoslavnog stanovništva. Zato je više pažnje posvetio liku i djelu Gavre Vučkovića nego srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Ako nam je neka utjeha, Bokan o Crkvi bosanskoj nije napisao nijednog slova. Dovoljan podatak da i najveći slijepac može prepoznati pozadinu njegovog neprevaziđenog djela. Bokan je morao znati da su Osmanlije doslovno poštivale islamske propise, prema kojim je zabranjeno rušenje vjerskih molitvenih objekata nemuslimana. Zašto bi oni primjenjivali barbarske običaje, kad su bili dovoljno mudri da ne ruše već izgrađene hramove drugih vjerskih zajednica? Osmanlije su zatečene napuštene objekte Crkve bosanske i Katoličke crkve pretvarale u islamske bogomolje i davale im opći naziv pobjedničke (fethije). Takvih primjera ima širom Osmanskog carstva. Dakle, objekti Pravoslavne crkve nisu rušeni dolaskom Osmanlija na sansko područje, jer ih nije ni bilo, već su izgrađivani.
Međutim, Bokan u svom radu navodi jedan zanimljiv podatak: „Na čitavom ovom području bila je samo jedna pravoslavna crkva od tvrdog materijala u gotskom stilu u Lipniku kraj manastira, koju u svojim putopisima spominje I. F. Jukić. Prema priči koju je on čuo od kaluđera, tu crkvu je sagradila turska carica (vjerovatno neka hrišćanka, a takvih primjera ima dosta u drugim krajevima Turskog carstva)!?“ S obzirom na to da se Bokan poziva na izvor Jukića, bit će zanimljivo otkriti gdje se nalazila ta pravoslavna crkva od tvrdog materijala u gotskom stilu kraj manastira? Kako je Jukić u maju mjesecu 1843. godine, pri povratku iz Bihaća prenoćio u Japri te sutradan prošao kraj Lipnika, vrijedno je istaći njegova zapažanja na koja se pozivao i Bokan (I. F. Jukić,”Putopisi i istorisko-etnografski radovi”, 1953., str. 91).
Nedvojbeno je da Jukić navodi kako u Lipniku nije postojao hrišćanski samostan, „nego drvena samo crkva i kuća u kojoj tri popa stanuju“. S tim u vodu padaju Bokanovi neutemeljeni navodi o postojanju pomenute crkve u Lipniku. Jukić je ponovo, iste godine (1843.), u julu mjesecu prošao sanskim krajem. Iz njegovog putopisa saznat ćemo, gdje se pomenuta crkva nalazila (I. F. Jukić,”Putopisi i istorisko-etnografski radovi”, 1953., str. 90-92).
Analizirajući odlomak iz Jukićevog putopisa, nije teško zaključiti da je na svom proputovanju od Ivanjske, preko Kozarca, Prijedora, Ljubije, Volara, Starog Majdana, Brdara i Sasine, do Gomjenice („Gomionice“), gdje se zadržao na ručku kod igumana, opisao crkvu koju je Bokan izmjestio u Lipnik: „ … eto nas pred kaluđerskim samostanom „Gomionica“ nazvanome. Selo ovo na podgorju Beregemice stranom je kršćansko, a stranom je hrišćansko. Ovih posljednjih je samostan… Crkva imade oblik gotički. Dosta je pomalena, ali tvrdo sagrađena… Najpotlam kazaše mi da je crkvu ovu sagradila nekoja turska carica. Ime njezino kazati mi ne znadoše“. Bez ikakvih dilema možemo utvrditi da je Bokan, po ko zna koji put, uhvaćen u nečasnim krivotvorenjima podataka jer se pomenuta crkva nije nalazila u Lipniku, već u Gomjenici. U Lipniku je bila samo drvena crkva.
Zašto se Bokan pozvao na Jukića i izmislio podatak da je na sanskom području postojala „samo jedna pravoslavna crkva od tvrdog materijala u gotskom stilu u Lipniku kraj manastira“?
Iz dva sasvim prosta razloga:
1. Kako bi pokrio vlastiti izvor, a to nije Jukić, o nepostojanju navedenih objekata (crkve i manastira): „ … U sred šume „Strmonoge“ upravo pod vrhom „Kućanom“ bio je srpsko–pravoslavni manastir. Taj manastir bio je po narodnom pripovijedanju sve do 1851. g., a te godine upale ga i porobe Muhamedovci Krajišnici, pa se više nikad ni obnovio nije. Na onom mjestu gdje je nekad manastir bio, ima sad nešto drvene crkvice, gdje Srbadija dolazi moliti se svevišnjem Bogu za spasenje duše i da jednom već nestane u Srpstvu „Brankovića“ (ali mi se čini, da ih još uvijek ima)…“ (P. S. Ivančević, ”Dvije–tri o selu „Lipniku“ i njegovu imenu”, Bosanska vila, god. VI, br. 14, Sarajevo 30. 07.1891.,str. 216–217).
2. Kako bi optužio muslimane da su za vrijeme osmanske uprave porušili nepostojeće objekte-crkvu i manastir: „Vjerovatno je ova crkva imala neke povlastice dok se uspjela održati sve do bune 1858. godine, kada su manastir i crkvu spalili bašibozuci“.
Ovo je najbolji dokaz na koji je način Bokan pokrivao svoj omiljeni izvor. Ivančević je naveo podatak da su nepostojeće objekte (crkvu i manastir) u Lipniku spalili „Muhamedovci Krajišnici“ 1851., a Bokan da su izvršioci bili „bašibozuci“ 1858. godine. U svakom slučaju, navedeni objekti u Lipniku nisu ni postojali za vrijeme osmanske uprave. Zato ih muslimani nisu ni mogli spaliti i porušiti, sve i da su htjeli narušti temeljna načela islamskih propisa, prema kojim je zabranjeno rušenje vjerskih molitvenih objekata nemuslimana. Zaista je Bokan neprevaziđeni historijski prevarant i zato ćemo, po treći put zaredom, ponoviti utemeljen zaključak: U „Bokaniranju“ su kratke noge!
Naredni blog u petak 20h…
Piše: Amir Kurbegović
KOMENTARI