instant fap
NaslovnicaBlog

Amir Kurbegović: „Historija je učiteljica života“

Amir Kurbegović: „Historija je učiteljica života“

Nažalost, zvanična historija Sanskog Mosta je još uvijek okovana u teške lance. Ona odavno uživa status poniženog zarobljenika naručenih novinskih članaka i napisanih knjiga lokalnog nivoa. Ta djela su nastala nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i nestanka sa političke scene Evrope Bosanskog ejaleta (vilajeta). Aktivnosti u tom pravcu intenzivirao je najprije Petar S. Ivančević, zatim Milan Karanović i na koncu Branko J. Bokan.

Navedeni protagonisti su svoje nenaučne radove objavljivali u ambijentima, kada su potrebe društveno-političkih prilika, odavno sa lica zemlje nestalih država, zahtijevale maksimiliziranje vrijednosti srpskog naroda u svim sferama života.

Historija Sanskog Mosta, apsolutno zapostavljena od strane bošnjačkih intelektualaca, postala je laka meta velikosrpskim plagijatorima. Idealnu priliku nije propustio neponovljivi Bokan, koji je objavom autorskog rada udario temelje nevjerodostojnoj historiji Sanskog Mosta, usklađenoj interesima velikosrpske politike.

Zašto je historija Sanskog Mosta postala jedinstvena prilika velikosrpskim plagijatorima?

Odgovor na postavljeno pitanje je sasvim prost, jer Bokan lijepo kaže da je historija sanskog područja bila veoma slabo istražena. I ne samo da je bila neistražena, nego i potpuno nepoznata za razliku od svih drugih gradova u Bosanskoj krajini.

Zbog toga se u velikosrpskim projektima rodila potreba za pronalazak bar jednog grada u Bosanskoj krajini, kako bi se implementirala, toliko željena, teza da su ga podigli srpski novonaseljenici. U ime tog projekta angažiran je najveći mogući historijski plagijator- Branko. J. Bokan iz Bihaća.

Naveliko proizvedena degutantnost u njegovim autorskim djelima, osjetila se od prvih trenutaka izdavanja trilogije. Sasvim jasna i dugoročna preporuka nije mogla ni izostati, a posebno u periodu 1992-1995. godine. Bokanov odabir izvora, na koje se pozivao u najkritičnijim dijelovima svojih manipulacija, nije bio nimalo ubjedljiv.

Ti izvori nemaju nikakvu naučnu vrijednost, jer se u prvom redu radi o friziranim novinskim člancima. Dakle, riječ je o natpisima podređenim dobro nam poznatom projektu „Načertanije“. Upravo se ta, „prosvijećena“, grupa autora okupljala oko nacionalno obojenih časopisa („Bosanska vila“, „Otadžbina“, „Zora“ i drugi). Navedeni časopisi počeli su izlaziti u vremenu borbe komšija za sticanje nove nacionalne svijesti.

O karakteru tih nepresušnih velikosrpskih vrela, temeljenih na lažima, izmišljotinama i mitomanijama, najobjektivniji sud je izrekao Dobrica Ćosić u besjedi o važnoj ulozi laži za pomenuti genocidni projekat. Sasvim je dovoljno bilo znati, ko su autori „poučnih“ članaka. U pitanju nisu bili relevantni historijski autoriteti, već prepoznatljivi prevaranti.

U tome se krio odgovor na pitanje, zašto je Bokan ciljano forsirao teze svojih istomišljenika, a posebno živog svjedoka tog vremena- Dionisija Marinkovića. On je na 500–tu godišnjicu Kosovske bitke (1889.) održao prigodan govor.  O kakvom se govoru inače radi, zaista nije teško pretpostaviti.

Vjerovatno je stotinu godina nakon staromajdanskog svetovnjaka i „Balkanski kasapin“, po uzoru na svog prethodnika, održao prikladan govor. Upravo je gazimestanski govor Slobodana Miloševića bio javni poziv na otvoreni rat, protiv svih onih naroda koji su se našli na putu nedosanjanog projekta, prozvanog, „Velika Srbija“. Nošen na krilima fašističkih ideja, san je ubrzo poprimio genocidne razmjere.

Ne želim ništa prejudicirati, ali sveprisutno Bokanovo velikosrpstvo nije moglo preko noći nastati. Ono nije bilo slučajno usmjereno ka unaprijed određenom cilju. Ruku na srce, on je svoj zadatak izvršio besprijekorno dobro. Za njegovo izvršenje bio je i dobro plaćen od strane Skupštine opštine Sanski Most, u čije je ime pisao Bokan.

Gledajući na navedene činjenice kroz objektivne historijske naočale, bez ikakve zadrške, može se zaključiti da Sanjani, do danas, nisu izvukli pozitivne pouke iz stare latinske izreke: „Historia est magistra vitae“. U konkretnom slučaju navedena izreka nosila bi poruku da ne smijemo više šutjeti. Pa prošlo je vrijeme informativnog mraka!

Ako smo nekad živjeli u društvima koja su planski i sistematski sakatila historiju Sanskog Mosta, to danas više nije slučaj. Zato opravdanja ne smije biti ni po koju cijenu, jer sada uživamo sve blagodati sloboda. U svakom slučaju, prebogata historija Sanskog Mosta mora se temeljiti isključivo na vjerodostojnim izvorima i istini. I ona, po prirodi stvari, žudi za svojom slobodom.

Piše: Amir Kurbegović

 

 

KOMENTARI