instant fap
NaslovnicaBlog

Amir Kurbegović: Osvrt na kolumnu Dragana Bursaća

Amir Kurbegović: Osvrt na kolumnu Dragana Bursaća

Na portalu Buka je prije tri dana osvanula kolumna provokativnog naslova:”Bošnjaci razapeti između Bosne i islama”… Iz samog naslova kolumne nije teško zaključiti da autor, Dragan Bursać, nedvosmisleno aludira na (ne)logičan izbor Bošnjaka, jer po njemu nikako ne idu pod ruku država Bosna i Hercegovina i islamska vjera. U kolumni su izneseni proizvoljni stavovi autora, bazirani na nevjerodostojnim historijskim faktima…

Usput je Dragan na neprimjeren način iskoristio nedavni događaj u Kamengradu, kako bi sanskim Bošnjacima na grbaču natovario teret nacionalizma i etiketirao ih nacionalistima. Po njemu, oni su počinili i „istoricid“, ali sve zajedno pod visokim pokroviteljstvom lokalne SDA…

Da kojim slučajem sanski Bošnjaci, a posebno pripadnici lokalne SDA, nisu bili prije samo 25 godina okaraterizirani ekstremistima, te završavali po brojnim koncentracionim logorima i još uvijek (ne)otkrivenim masovnim grobnicama širom Bosanske krajine, možda bih pomislio da je Dragan prespavao zimskim snom posljednji period (1992-1995.) genocidne vladavine u Sanskom Mostu… Bilo bi zaista zanimljivo pročitati jednu kolumnu posvećenu počinjenom genocidu u dolini Sane, produciranu u režiji imenovanog autora…

Kada već spominje termin „istoricid“, onda bi morao znati da je upravo njegova kolumna najbolji primjer takve kategorizacije. Za divno čudo, jedan historijski laik je nakitio autorsku kolumnu netemeljenim tvrdnjama o prošlosti Kamengrada i svašta još nešto…

Draganu nije poznat podatak da su, početkom XIV stoljeća, srednjovjekovni  grad Kamengrad podigli ugarski plemići Babonići- Blagajski… Informacije o Kamengradu možemo pronaći u popisu župa Zagrebačke biskupije od 1334. godine, gdje se spominje župa „Cramen“  kao crkvena organizacija u županiji Zana (Sana). Cramen se identificira kao Kamengrad, što bi bio prvi spomen naselja. Već 8. IV 1346. spominje se Kamen (=Kamengrad), a 3. V 1374. godine se prvi put u historijskim vrelima pojavljuje naziv Kamengrad…

Nema nikakvih dilema da je Kamengrad od svog osnivanja pripadao ugarskoj županiji Zana (Sana). Županija Sana je sve do 1385. godine pripadala Ugarskom kraljevstvu. Osvajanje županije Sane, u čijem sastavu je bio i Kamengrad, započeo je vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić gospodar „zemlje“ Donjih kraja. Novoosvojena ugarska županija je organizirana kao jedna od župa srednjovjekovne bosanske države…

U periodu između 1385-1391. godine, župa Sana je bila u posjedu bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića. Ne zna se tačan datum priključenja župe Sane Bosanskom kraljevstvu, jer  je raspon od 6 godina između posljednje izdane povelje u Ugarskom kraljevstvu (1385.) i prve poznate u Bosanskog kraljevstvu (1391.)…Tako je župa Sana, tek od kraja osmog desetljeća XIV stoljeća, postala sastavnim dijelom Bosanskog kraljevstva …

Ova tema je jedna od rijetkih u historiografiji koja nije sporna. Nakon uspješne vladavine prvog bosanskog kralja, više ništa nije bilo isto „ko i lani“… 1413. godine herceg Hrvoje je izgubio dio župe Sane, koja je podijeljena na dva dijela: sjeverni i južni. Za Kamengrad se pouzdano zna da je pripadao sjevernom, ugarskom, dijelu… Iz priloženih podataka nije teško zaključiti da je Kamengrad bio samo privremeno u rukama hercega Hrvoja i u sastavu srednjovjekovne bosanske države… Stoga se Kamengrad ne može tretirati izvornim bosanskim gradom, kako to u svom neznanju prezentira Dragan..

Također, autor je ostao uskraćen za jedno veliko saznanje. Naime, prilikom pohoda sultana Mehmeda II Osvajača, u ljeto 1463. godine, Kamengrad se nije nalazio u sastavu Bosanskog kraljevstva. Tvrdi grad nije bio ni cilj osmanskog pohoda protiv pokatoličenog kralja Stjepana Tomaševića, već su akindžijske mete bile teritorije Like i Krbave- sve do Senja. U Kamengrad jeste zalutala malobrojna akindžijska prethodnica, ali ga ona nije osvojila 1463. godine. Grad je odbranio knez Martin Frankopan …

Prema tome, Draganova tvrdnja, kako su Turske vlasti „podigle spomenik svojim ratnicima koji su još 1463. godine poginuli, osvajajući taj bosanski grad”, naučno je do krajnjih granica neutemeljena… U sastav Bosanskog sandžaka Kamengrad je prvi put ušao 1474., jer su ga te godine Osmanlije osvojile. Nakon 1499. godine, Kamengrad je bio i ostao isključivo bosanski grad. Zasluge za pripajanje Kamengrada bosanskim teritorijama pripadaju upravo njegovim osvajačima- Osmanlijama… Oni su ga trajno izdvojili iz Ugarskog kraljevstva… U Kamengradu je poražena krvoločna politika rimske kurije i ugarska vojska, a ne bosanska…

Zahvaljujući osmanskim osvajanjima mnogi gradovi naše Bosanske krajine i danas su suvereni teritorij međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, kao što su: Bosanska Krupa, Bosanski Petrovac, Kulen-Vakuf, Bihać, Cazin, Velika Kladuša, Bužim, Bosanski Novi, Bosanska Kostajnica, Bosanska Dubica, Prijedor, Kozarac itd… Kome bi navedeni gradovi pripa(da)li da nije bilo osmanskih osvajanja na račun Ugarskog kraljevstva? Možda su lokalne sanske vlasti aminovale podizanje spomenika baš tim „Turcima“ osvajačima…

Nije zasluga Osmanlija svedena samo na teritorijalno proširenje granica bosanskohercegovačke države. Važan faktor predstavlja i novi sastav stanovništva.Tako su Osmanlije Bosansku krajinu naselile vlaškim pravoslavnim stanovništvom, koje je prije procesa naseljavanja lutalo za svojim stadima po prostranom Balkanskom poluotoku. „Drevni jezik“ tih nomada je bio rumunski. Ovdje su naučili govoriti bosanskim, a ne turskim ili arapskim jezikom…

Pa ni Dragan ne govori rumunskim, turskim ili arapskim jezikom, iako je njegova kolumna razapeta upravo na račun onih, koji su najzaslužniji što se može smatrati državljaninom Bosne i Hercegovine… Da nije bilo Osmanlija, ne bi Dragan pisao svoje kolumne iz šeher Banja Luke…

Što se tiče dolaska Osmanlija na naše prostore, poznato je da nije organizirano u režiji lokalne SDA… Bošnjački nacionalisti nisu ih ni pozvali, a ni doveli, u Bosansku krajinu, nego je to učinio gospodar „zemlje“ Donjih kraja- herceg Hrvoje… Priklješten osvajačkom politikom rimske kurije i ugarske krune, on je Osmanlije pozvano u misiju klasične vojne intervencije. Herceg Hrvoje je u Edirne (Jedrene) poslao svog protovestijara, Dubrovčanina Mikca Kabužića, koji je u maju 1414. godine doveo osmansku vojsku u „zemlju“ Donji kraji…

U dolini rijeke Lašve se dogodio vojni sudar združenih snaga ugarsko-hrvatske i bosansko-osmanske vojske. Nakon teškog vojnog poraza 10. VIII 1415. godine, ugarski kralj Sigismund više nikad nije stupio na bosansko tlo. I rimska kurija je ostala praznih šaka… Posljedica „Dobojske bitke“ manifestira se u faktu da sa bosanske političke scene odlaze Ugari, a dolaze Osmanlije…. Valjda je sada i Draganu posve jasno da prijateljstvo sa Osmanlijama nisu sklapali bošnjački nacionalisti u režiji lokalne SDA, već neko drugi davno prije njih:

„Toliko je bilo prijateljstvo izmegju Isak-beja i Hrvoje, da je ovaj pod svoju zapovijed naročito dobio muslimanskih četa. Tursko-bosanske čete bile su bez sumnje jače od ugarskih… Hrvoje je pobijedio, ali je skupo platio svoju pobjedu… Isaj-bej osvoji fočanski, čajnički, plevaljski i nevesinjski kraj, zauze sarajevsko područje, te na savijet Hrvojin, koji je sultanu vrlo ugodio, bude imenovan sandžak-begom. I tako je turska vlast malo po malo uhvatila korijena, bosanski kraljevi samo još vegetiraju, a ugarska se vojena snaga povlači u defanzivu.

(L. Thalloczy, ”Vojvoda Hrvoje i njegov grb”, GZM 1892., 2, str. 178-179)

Dakle, Dragan nije u svojoj kolumni naveo okolnosti u kojoj se našlo podijeljeno, između oblasnih gospodara, Bosansko kraljevstvo… Jedan od pokazatelja autor je mogao pronaći u podatku da je, 26 godina prije pohoda sultana Mehmeda II, podignuta prva džamija na tlu Bosne i Hercegovine- u Ustikolini kod Foče. Godinu dana prije tog istog pohoda i u Sarayu je podignuta Careva džamija. Autohtoni Bošnjani su vrlo rado prihvatali islamsku vjeru i prije pohoda sultana Mehmeda II 1463. godine. I što je najvažnije- na dobrovoljnoj osnovi…

Istinske razloge takvog raspleta događaja autor je trebao prepoznati u politici rimske kurije prema pripadnicima Crkve bosanske, koji su za vladavine friško pokatoličenih kraljeva Stjepana Tomaša i sina mu Stjepana Tomaševića, prisilno prekrštavni ili protjerivani. Njihov izbor je bio po principu uzmi ili ostavi: Ugari ili Osmanlije… Bošnjani su odabrali baš onako, kako su im razum i srce govorili. To je bio njihov slobodan izbor i na njemu im niko nema pravo zamjeriti… Zato Bošnjaci nisu razapeti između Bosne i islama, već su nebrojeno puta bili razapinjani zbog svoje pripadnosti Bosni i islamu…

Kada je u pitanju bitka kod Čanakalea, nije sporno da se ona slavi kao velika pobjeda turskog naroda u Prvom svjetskom ratu protiv sila Antante (Velike Britanije, Francuske i Rusije).To nije bio neki bezvezni rat, kako Dragan piše, nego osvajački pohod na teritorij današnje Republike Turske. Objektivna historiografija ne spori skriveni motiv agresora, u vidu krstaškog pokušaja istrebljenja islama sa lica zemlje… Veliki doprinos, u čistoj vojnoj pobjedi turskog naroda nad trojnim savezom, dali su Bošnjaci- muhadžeri iz Bosne i Hercegovine. Zašto se autor nije upitao, ko ih je protjerao iz njihovih domova u daleku tuđinu?

Kako se 18. marta svake godine obilježava Dan šehida u Republici Turskoj, Kamengradu je pripala počast da se na dostojanstven način prisjetimo Bošnjaka-muhadžera, koji su napustili ovodunajlučki život daleko od svojih domova…U znak sjećanja na nekoliko hiljada bošnjačkih šehida, pred njihovim dušama je proučena Fatiha… Ništa drugo se u Kamengradu nije događalo…

Obilježavanje velike pobjede turskog naroda u suštini nije pobjeda države Bosne i Hercegovine, ali jeste pobjeda prijateljskog nam naroda. Velikim dijelom, tursko nacionalno biće čini nekoliko milona Bošnjaka-muhadžera iz Bosne i Hercegovine. Među njima ima mnogo naših doskorošnjih sugrađana, prijatelja i rođaka…

Turski narod je nebrojeno puta istinski pomagao Bošnjake u borbi za biološki opstanak, a posebno za vrijeme posljednje genocidne agresije… Eto, ukoliko se ta prirodna veza ne raskine za sva vremena, sanski Bošnjaci će do daljeg ostati nacionalisti, zahvaljujući režiji lokalne SDA…

Na koncu ove balade ukazao bih na problematičnu politiku Porte prema Bošnjacima u XIX stoljeću. Ne može se na teret turskog naroda knjižiti tadašnja politika Porte, iz dva objektivna razloga:

1. tom politikom su najmanje upravljali etnički Turci; 2. ta politika je naišla na nesebično odobravanje kršćana (Srba i Hrvata) u Bosanskom ejaletu (vilajetu)…

S obzirom da sam Bošnjak iz Sanskog Mosta, po Draganovim aršinima deklarativno sam prvoklasni nacionalista. No sikiriki, (pre)živio sam i gora vremena kao ekstremista. Nakon pisanja ovog bloga, vjerovatno ću ponijeti prestižnu titulu turkofila… Pliva patka, pliva guska . . .  Moj Dragane, jabuko sa grane…

Naredni blog u petak 20h…

KOMENTARI