Cjelokupna saga o prošlosti Sanskog Mosta, pretočena u pisanja novinskih članaka i na kraju knjige, nastala je nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i nestanka sa političke scene Evrope Bosanskog ejaleta (vilajeta). Aktivnosti u tom pravcu intenzivirao je najprije Petar S. Ivančević (period austrougarske okupacije), zatim Milan Karanović (period šestojanuarske diktature u Kraljevini Jugoslaviji) i na koncu Branko J. Bokan (period komunističkog sistema u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji).
Imajući u vidu činjenicu da su navedeni protagonisti svoje nenaučne radove objavljivali u ambijentima, kada su potrebe društveno-političkih prilika država zahtijevale maksimiliziranje vrijednosti srpskog naroda u svim sferama života. Historija Sanskog Mosta, apsolutno zapostavljena od strane bošnjačkih intelektualaca, postala je laka meta velikosrpskim plagijatorima. Idealnu priliku nije propustio neponovljivi Bokan, koji je objavom autorskog rada udario temelje nevjerodostojnoj historiji Sanskog Mosta, usklađenoj interesima velikosrpske politike.
Zašto je historija Sanskog Mosta postala jedinstvena prilika velikosrpskoj historiografiji? Odgovor na postavljeno pitanje je sasvim prost, jer Bokan lijepo kaže da je historija sanskog područja bila veoma slabo istražena. I ne samo neistražena, nego i potpuno nepoznata za razliku od svih drugih gradova u Bosanskoj krajini. U velikosrpskoj historiografiji se rodila potreba za pronalazak bar jednog grada u Bosanskoj krajini, kako bi se implementirala teza da su ga podigli Srbi. Evo i najočitijeg dokaza:
„Sanski Most, varošica turska u liepoj ravnici, kod utoke Blije u Sanu; ovdie se prelazi u Kerepu Sana; udaljena od Starog-Majdana 2 sata“. (I. F. Jukić, ”Zemljopis i povietsnica Bosne”, 1850., str. 49)
„Sanski Most, uboga varošica kod ušća Blije u Sanu, odstoji od Starog majdana 2 sah; ima nešto zapuštene tvrdinje“. (T. Kovačević,”Opis Bosne i Hercegovine”, 1879., str. 72-73)
S obzirom da Jukić nije primijetio tvrđavu u Sanskom Mostu, isprovocirao je tridesetak godina kasnije, a godinu dana poslije austrougarske okupacije, reakciju u djelu ”Opis Bosne i Hercegovine”. Iz priloženog se jasno vidi da je autor naprosto deložirao jedan dio Jukićeve zabilješke („ovdie se prelazi u Kerepu Sana“). Više mu je odgovarala tvrdnja: „ima nešto zapuštene tvrdinje“.
Zašto je autor toliko poželio postojanje tvrđave u Sanskom Mostu, a Bokan u svakoj pogodnoj situaciji implementirao njegovo domišljanje? Još više nas treba zainteresirati odgovor na pitanje: Zašto Bokan nije uvrstio prerađeno Jukićev djelo na listu svojih nepresušnih izvora, s obzirom da se čvrsto držao lažiranih konstatacija? Možda odgovore treba potražiti u autoru pomenutog djela-”Opis Bosne i Hercegovine”. Naime, franjevac Tomo Kovačević nije objavio autorski rukopis, već je nakon njegove smrti isti objavljen u Rusiji. Da li je Kovačevićev rukopis objavljen u izvornom obliku ili ga je privređivač preuredio po svom ukusu?
U biti, Jukićeva je konstatacija zabilježena na licu mjesta („ovdie se prelazi u Kerepu Sana“) i nije bila pogodna, te je morala biti preuređena („ima nešto zapuštene tvrdinje“), kako bi se upakovala neosnovana priča da je naselje Vakuf (Sanski Most) podignuto na temeljima porušenog grada Sane. Zahvaljujući „tvrđavi“ na lijevoj obali Sane, ostao je slobodan prostor na desnoj obali rijeke za naseljavanje. Podizanjem naselja na desnoj obali Sani, iznikao je grad Sanski Most. Tako su Ivančević, Karanović i Bokan, osporili činjenicu da su Sanski Most podigli Bošnjaci. Oni su nemorno propagirali neistinitu tezu, da je Sanski Most krajem XIX stoljeća rođen zahvaljujući isključivo novonaseljenom srpskom stanovništvu, a po njima do tada je bio selo na lijevoj obali Sane.
Upravo zbog toga, Bokan se u ključnim trenucima pozivao na najpouzdanije izvore (novinske članke bez izvora)- Ivančevića, Karanovića i kasnije Bogunovića. Kako je neumorno plasirao tezu da su Bošnjaci podigli isključivo selo Vakuf na lijevoj obali Sane, a novonaseljeni Srbi na desnoj obali novo naselje („Srpsku čaršiju“), „ali ne u naselje na lijevoj obali rijeke, već na pustu nenaseljenu desnu obalu rijeke Sane, nasuprot staroj tvrđavi i varošici oko nje“, i do austrougarske okupacije grad Sanski Most, opće je prihvaćena nevjerodostojna tvrdnja autora da utemeljitelj grada Sanskog Mosta ne može nikako biti vakif Hamza-beg (1557.).
Za divno čudo sve je urodilo plodom, jer poenta priče se svodila na osporenu Bokanovu tvrdnju da je vakif Hamza-beg uvakufio zemlju i u amanet ostavio svoj vakuf na mjestu gdje je prije dolaska Osmalija postojao grad Sana (Zana). Drugim riječima kazano, Bokan i pomenuti izvori, plasirali su iskrivljenu sliku: Bošnjaci su na lijevoj obali Sane podigli Vakuf na ruševinama grada Sane, a Srbi su „Srpsku čaršiju“ napravili na pustom,nenaseljenom, močvarnom i plavnom zemljištu. Fuzijom ta dva naselja izrodio se sasvim novi grad- Sanski Most.
U konačnici, njihova poruka poprima sljedeći karakter: Naselje Vakuf je podignuto na ratom osvojenoj zemlji i na temeljima sravnjenog sa zemljom grada Sane, dok je „Srpska čaršija“ napravljena na pošteno kupljenoj od vlasnika Hasan-bega Čekića, uz godišnju ratu od dva dukata „mukade“ po parceli. Spajanjem naselja podignutim na tuđoj zemlji (Vakuf) i kupljenoj zemlji („Srpska čaršija“) pred kraj Osmanske vladavine (osma decenija XIX stoljeća) iznikao je grad Sanski Most.
Na stranu što je Bokan smišljeno degradirao značaj institucije vakufa za razvoj grada Sanskog Mosta, iz identičnih razloga ignorirao je i postojanje vakufskog zemljišta na lijevoj obali Sane. Također, apsolutno je prešutio činjenicu da zemlja u vlasništvu begova Čekića nije bila pošteno kupljena, već pod prisilom oduzeta, jer je Hasan-beg nakon austrougarske okupacije prebjegao u Tursku i kada je pomilovan vratio se u Sanski Most. Njegovi zemljišni posjedi su bili već uzurpirani. Tako su srpski naseljenici, a bivši kmetovi, na bazi čiflučkih odnosa nakon austrougarske okupacije postali novi vlasnici prethodno uzurpirane zemlje. Na oduzeta zemljišta, nakon austrougarske okupacije Sanskog Mosta, naselilo se malobrojno srpsko stanovništvo.
Važno je napomenuti da izdane obveznice na ime odštete oduzete zemlje, nikad nisu bile ispoštovane, jer su jednostavno smišljeno propale. Iako su Bošnjaci podigli grad Sanski Most puno prije austrougarske okupacije i bili apsolutni vlasnici zemlje, Bokan je postigao krajnji cilj pri raspodjeli zasluga: Lijeva obala Sane pripada „muhamedancima“, a desna Srbima. Naravno, navedena autorska teza Ivančevića, koju su bez prigovora preuzeli Karanović i Bokan, činjenično je neprihvatljiva, a naučno do krajnjih granica neutemeljena. Grad Sanski Most su podizali Bošnjaci na vakufskoj i vlasničkoj zemlji još za vrijeme vladavine Osmanskog carstva.
Dakle, na ovoj temi je demantirana sporna Bokanova teza. Demantij se veže za vrijeme života grada Sanskog Mosta do austrougarske okupacije 8/9. IX 1878. godine. No to nikako ne znači da su zasluge, nakon propasti Osmanskog carstva na sanskom području, novonaseljenog srpskog stanovništva minimizirane. Naprotiv, njihov doprinos u razvoju grada Sanskog Mosta, nakon austrougarske okupacije i procesa naseljavanja, bio je značajan. U svakom pogledu, manji dio zasluga za razvoj grada Sanskog Mosta, počev od istog perioda, pripada stanovnicima Hrvatima i Jevrejima, koji su do početka II svjetskog rata živjeli u gradu na Sani.
Što se tiče samog naziva grada, bez ikakvih dilema može se zaključiti da je Sanski Most ime dobio po nekom mostu na Sani. Na sanskom području nije bilo tako znamenitog mosta, kao što je Stari most u Mostaru, pa da grad dobije ime po njemu. Dakle, ako naziv grada Sanskog Mosta nema dodirnih tačaka sa arhitektonskim značajem nekog mosta na Sani, onda sigurno mora imati sa strateškim. Zaista ne postoji druga veza.
S obzirom da je Džisr-i sanska (Vakufska) kapetanija dobila naziv zbog postojanja strateški važnog mosta na Sani kod Tomine (Džisr-i Sana= Most na Sani), apsolutno je ispravna Handžićeva teza: Dičevo= Vakuf= Džisr-i Sana= Sanski Most.
Naredni blog u petak 20h….
KOMENTARI