Ljubav jedne djevojke 3: In Another Life (dio 1)
Šetao je cestom držeći svoju jutarnju kafu u ruci, miris pekare ga je mamio a sa njegove desne strane mnoštvo ljudi je bilo okupljeno u veliki krug gledajući u nešto. Sve ga je više privlačila neizvjesnost pa se približio onoj grupici ljudi koji su gledali u nešto. Bili su to momak i djevojka koji su plesali, dosta dobro, bilo ih je lijepo gledati kako se stapaju u jedno. Iako je bio očaran baš i nije pretjerano volio ples. Možda zato što i nije bio baš neki plesač. Naglo se okrenuo i u sljedećem trenutku osjetio vrelu kafu na sebi. “Ahhh” povikao je držeći majicu podalje od tijela. “Izvinite gospodine” reko je glas koji je dohvaćao kafu sa poda. Razrogačio je oči. Znao je taj glas, bio mu je poznat sanjao ga je. “Ne, ne može biti” govorio je u sebi dok je stojao ukipit i čekao da djevojka koja ga je polila kafom ustane. “Evo mislim da je ovo vaše” rekla je ona ustajući. U trenutku kada im se pogled stopio, kada su našli paralelu ona se zamrzla, kafa joj je ispala a ni jedno nije obraćalo pažnju. Stajali su nekoliko sekundi onako izbezumljeni gledajući jedno u drugo. A onda je on progovorio : Ti? U očima su joj bile suze no pokušala je to prikriti. U jednom trenutku samo su se zagrlili tako jako, snažno i neraskidljivo. Bili su zagrljeni par sekundi a onda su pokušali sakriti poglede. Gledali su se par sekundi a onda su im se na licu pojavili osmijesi. Oni osmijesi kada vidite nekog koga priželjkivate sve vrijeme ali sve je samo san. On je mahao glavom dok je na njenom licu bio osmjeh, jednostavno sreća ispunjena suzama u očima. Nakon nekoliko sekundi šetali su zajedno kraj vode. Šetalište je bilo ispunjeno ljudima, mnoštvo klupa na kojima su sjedili, mnoštvo ulični svjetiljki koje su čekale noć kako bi obavile posao. Samo su se smiješili jedno drugom kao da riječi nisu bile potrebne. Zastao je par koraka iza nje samo kako bi je vidio, njenu kosu, njenu kovrdžavu kosu koja je padala preko njenih ramena, još uvijek ista a onda se okrenula a on je zapazio onaj pogled u kojeg se prije mnogo godina zaljubio. Snažan hladan iz vana a iznutra toplina, sreća. Njene oči, te smeđe oči koje
je svake noći sanjao. Bile su ispred njega, gledale ga ponovo, njegova „malena“ je bila tu i sada će učiniti sve da ovako i ostane, učinit će sve da ne ponovi grešku koju je davno učinio. Sjeli su na jednu klupu dok je vjetar snažno puhao njišući drveće oko njih. Sunce je sve više izlazilo i pogled je bio predivan. “Znaš ćudno je“ prozbori on. Ona ga je pogledala a on nastavi: prošlo je toliko vremena a još uvijek isti osjećaji, emocije, iste želje. “Sjećaš se pisma“ doda on. Ona se nasmija a zatim iz torbe izvadi nešto. Koverta, pismo, ono koje je on napisao prije mnogo godina. Širom je otvorio oči govoreći :još ga imaš“. Ona je kimnula glavom a on ga uze u ruke. Držao ga je u ruci nekoliko trenutaka a zatim izustio: ovaj komad papira je kriv za sve. Nakon nekoliko sekundi uhvatio je njenu ruku i uputio joj snažan pogled. Ni sam nije znao zašto je to uradio jednostavno je osjetio da mora. Ona se okrenula prema njemu, gledala ga nekoliko sekundi onim prelijpim očima. On je držao njenu ruku tako čvrsto ne želeci je pustiti. Nakon nekog vremena rekla je: „zašto si otišao?“
Piše: Anel Mušanović
KOMENTARI