instant fap
NaslovnicaBlog

Anel Mušanović: S ljubavlju i mržnjom

Anel Mušanović: S ljubavlju i mržnjom

Moje ime i prezime je Anel Mušanović. Imam osamnaest godina. Sretan sam.

Htio sam da napišem jedno pismo i onda sam skontao, zašto ne da napišem jedno baš ovdje? Želio sam da napišem pismo ovoj godini koja odlazi i koja ostaje iza nas. Želio sam da napišem pismo svim onim ljudima kojima sam htio reći nešto a nisam, svim onim ljudima kojima nisam želio reći ništa a rekao sam mnogo toga. Svim onim ljudima koji su šutjeli kada sam ja vrištao, svim onim ljudima koji su grlili kada je boljelo. Želio sam da napišem jedno pismo starom sebi.

Prošla si. Gotovo je. Za tobom ostaje i onaj dio mene, jedan dio mene koji je meni nekad nešto značio, ona osoba koja sam nekad bio. Više ne, nikada.
Nauči čovjek mnogo toga za jednu godinu to je sigurno, ali nauči čovjek puno više i za samo nekoliko sekundi koliko je potrebno tom istom čovjeku da shvati u kakvom kavezu se nalazi i sa kakvim ljudima.

Postao sam imun na osobe koje dođu, koje zavoliš pa odu. Na početku misliš kako ćeš bez njih ali shvatiš vremenom da nisu bitne. Nisu bitne te osobe koje nemaju ništa više do nekoliko rečenica svog života. Ništa više do patetike i jada isprepletenog sa nekom ljubavlju koja je postala surova kolotočina njihovog života. Vole samo zato što moraju i ništa više.

Volio bih reći da mi je žao što su neke osobe otišle, volio bih. U tom procesu naučio sam da se jednostavno ne vežeš za nekog. Neka dođe, neka popuni prazninu a ostalo je samo budućnost.

Volim svoju mamu. Volim svog tatu. Volim svoje roditelje.

Čuvajte ih dobro. Recite im svaki dan da ih volite,poljubite ih i onako snažno i blesavo zagrlite jer jednom nećeš biti u mogućnosti to da uradiš a onda će ti biti žao. Onda ćeš biti prazan. Jer to je prava praznina. Sve ostalo je nebitno. Svi ostali su nebitni.
Bitno je to dvoje ljudi, u tom trenutku, u tom zagrljaju. U onom momentu kada pronađeš sebe kako gledaš u njene rumene obraze i pomisliš „volim je“. To je to. Puno više od katarze. Puno više od sreće. Rapsodija ljubavi. Roditelji!

Shvatio sam negdje usput i da treba da budem dobar, da treba da budemo dobri. Jer nemaju svi onoliko koliko ti imaš. Tvoje malo je nekom sve. A onda opet ti i to malo rasipaš. Budite darežljivi. Kada vidite nekog na ulici i deset feninga je dosta jer na kraju dana možda se nakupi za jedan kruh. A vi onako prođete sa glavom koja gleda prema nebu, kao da ih ne vidiš, kao da si bolji od njih. Ne sudim vam jer i ja sam ta ista osoba. Ali ponekad se zapitam zašto? Zašto sam gad? Zašto sam pas? Zašto nisam ono što treba da budem, ono kako me svi nazivaju? Zašto nisam čovjek?
Zapamti da je i deset feninga mnogo!

Upisao sam fakultet ove godine i jedina korisna stvar koju sam ja do sada čuo u tom kavezu intelektualaca jeste to da život treba proživjeti. Da ga treba osjetiti. Da život dragi moji ne možete naučiti. Zahvalan sam im na tome jer iskreno sve ostalo su nebuloze i gluposti. Sve ostalo je nebitno. Sve ostalo se gumicom da izbrisati.

Volim sebe.

O da,mnogo volim sebe. I vi bi ste trebali. Ponekad mi kažu da sam narcis a ja samo mislim da je to jedan dio slagalice bez koje čovjek ne može. Jer kad ostaneš sam sa svojim mislima onda će ti doći u glavu.

Nisu mi bitna mišljena ljudi oko mene. Nisu bitna mišljenja tih tračara i odvratnih ljudi. Zar da dopustiš da te takvo što povrijedi. Ma daj. Bolji ste od toga. Ali im ne zamjerim jer nije da tražim ispriku za njih ali vjerujem da sretan čovjek nema šta da traži u životu drugog. Dovoljan je njemu njegov. A njima svu sreću želim.

Shvatio sam i to da je jedino što zapravo ostaje jeste porodica. Ti divni ljudi koji su tu uvijek za mene i kojima sam vječno zahvalan.

Došao sam ove godine u drugi grad i još jednom shvatio kako smo mi ljudi stoka. Toliko se držimo tih predrasuda i drugih stvari. Toliko smo vezani za prošlost. Desilo se! Zaboraviti? Nikada! Niko! Oprostiti? Uvijek!

Jer ne možeš živjeti u prošlosti a planirati budućnost, jer ne možeš kriviti nekog ko nije kriv. Ali možeš biti stoka dragi moj. Ti jesi stoka. Sve dok dijeliš na moje i tvoje na njhovo i naše na crno i bijelo. Možda jednom i shvatimo, možda jednom sve i bude normalno a do tada imamo političare da nam kroje živote.

I na kraju shvatio sam da ima ljudi koji ostaju bez obzira na broj i na udaljenost. Ostaju kao ime u zraku, potpis u knjizi ili zakopani duboko u našem srcu.

“A ima mnogo  osoba koje bi rado ponovo zavoljeli samo što je jedini problem taj da nikad nismo ni prestali.”

Moje ime i prezime je Anel Mušanović. Imam osamnaest godina. Sretan sam.

I sada je vrijeme za dalje…


                                           S ljubavlju i mržnjom…

KOMENTARI