Odavno me napustila kolumnistička – početnička iluzija kako se pisanjem može i svijet mijenjati. Možda može, ali i na gore… Teško bi ovaj današnji ali i onaj prošli (ideološki) svijet (komunizam i postkomunizam) razumio bez Ćopića, Krleže, Daviča, Kaštelana, Selimovića, Kulenovića, bez Danila Kiša, čije sam knjige jednostavno bez daha gutao. Naravno, pisci i njihova djela su ostala ali je naše društvo u cjelini promijenjeno. Posebno u našem okruženju. Istočnom i zapadnom. Promijenjeno na gore…
Želudac mi se prevrtao gledajući pozorišnu predstavu Olivera Frljića o „nasilju“ i kataklizmi koja nas tek čeka. O novim pripremama za ratove u našoj BiH, o novim „selidbama“, o novim granicama i razgraničenjima. Pa zar zaista ima još uvijek onih koji bi da ove naše rijeke koje su nam bila ljetna utjeha, odmorište i oaza od uzastopno – nadolazećih anticiklonalnih (toplotnih) talasa, okrvave i ispune tijelima dobrih Bošnjana. Istih onih koje već jesu ili njihovih potomaka… Čije smo ostatke raskvašenih otežalih kostiju do jučer iz Drine, iz Sane vadili… Pa zar će Višegradski, pa i ovaj naš Sanski (Vrhpoljski) most ponovo postati arhitektonska sistematska klaonica? A trebao bi spajati ljude, približavati ih jedne drugima…
Pročitajte više na http://asimkamber.com/tito/
KOMENTARI