Čekajući svitanje gužvam misli poput prazne kutije cigareta. Kad krenem da je bacim u korpu za otpatke, sjećanja zapeku, ubodu iznutra, pa mi stid išamara i zarumeni obraze.
Gledam te kako budan sanjaš cijele noći. Toliko si jadan, ništavan i bijedan. Šta ćeš mi? A, ipak, tu si. Ne mogu te otjerati. Zauvijek, tu si. Ma, i neka te.
Oči su ti otvorene? Ili nisu? Tamne su uvijek. Kriju neku zlobu, to osjećam. Ili je to možda samo sjeta? Pusti me, ne znam. Povremeno se izgubim u vrtlogu, ugledam šarenu dugu, a kiša i dalje dobuje umom. Ah, koliko tuge na svijetu!
Šta li to sanjaš tim tamnim očima? Ajde, reci mi. Ajde, pomjeri tu umrtvljenu liniju na kojoj je nekad počivao osmijeh. Otvori škrinju svojih snova, udijeli mi neki dragulj. Pomozi bogalju. Ajde, čovječe, ja bih samo da se družimo. Onako kao nekad, sjećaš se?
Ma, ne sjećaš se ti ničeg. Sigurno se ni ne sjećaš ni kako smo dospjeli na ovo ogavno mjesto. A, lijepo su ti svi govorili da budeš razuman. Hmh, razuman… Šta li uopće i znači razum u mahnitom svijetu?!
Jel’ primjetiš ti ove čekinje na licu svom? Hrapave su i bodu. Mnogo bodu. Skoro kao ružne misli. Ali, samo skoro. Obrij se, čovječe! Možda pomisle da si normalan, pa nas puste odavde. Učini nešto, budi muško!
Nećeš, a! Znaš da mi mnogo ideš na nervni sistem? Skakućeš po njemu i praviš višestruki salto! I šta mi se sad tu smješkaš iza stakla?! Sad ću da te razbijem, da znaš da hoću!
Dovraga, i odjeća, dovraga! Steže. Ne volim kad me išta steže. Dosta me sudbina stegla, ne mora još i život. Malo gurni lijevo, malo se raširi desno i tu smo…sad ću ja to.
E, sad si moj! Baš si nevjerovatan! Udaram te od kameni pod, razbijam, lomim, rasprsnuo si se u komadiće, a i dalje se smiješ. Umri, glupi odrazu iz ogledala! Umri, za sve si ti kriv! Ti si onaj ludi, ne ja.
Volim te, oprosti mi. Nisam te htio slomiti, oprosti. Dođi, nasmiješi se opet. Nasmiješi se, molim te.
****
-Doktore, pacijent iz sobe 308 opet ima napad. Pocijepao je luđačku košulju, razbio ogledalo i sav se isjekao. Histerično plače i ponavlja neku čudnu mantru o ljubavi i mržnji.
Doktor nevoljko ugasi dopola ispušenu cigaretu. Uguši je u plavetnilu pepeljare i još jednom se zapita kako ljudi poput pacijenta iz sobe 308 sebe uguše u beskraju ludila. Nikad to neće razumjeti. A, valjda treba biti luđak da razumiješ luđaka. Ili genije da razumiješ genija. On nije nijedno. On je samo prosječan gospodin koji luđake i genije zaključava u okove luđačke košulje.
KOMENTARI