Ja sam previše sanjao, a ti si dugo bila budna. Kad sam otvorio oči vidio sam da si konačno zaspala. Ali, na tuđem mišićavom ramenu. Ne zamjerim ti. Uvijek sam se teško budio.
Piše: Selma Hadžibajramović
Vidio sam te jučer. I dalje si lijepa. Ne kao prije, godine su svakako učinile svoje, ali jesi. Lijepa si. Vidio sam i nju. Držala si je za bucmastu ručicu. Smiješila se. Ima tvoj osmijeh. I usne. Pomislih na tren da je mogla biti naša. Ne tvoja i njegova. Zaista, mogla je. I vjerovatno bi i tad imala tvoj osmijeh. Ali, možda tad ne bi bio ovako blistav. Možda ja ne bih bio dobar otac. A, možda i bih. To nikad nećemo saznati. Ne zamjerim ti. I nisam bio baš neka prilika.
Ali, vjeruj da me uvijek zanimalo gdje si, šta radiš. Mogla si bar ponekad razglednicu poslati. Sjećam se samo da sam ti u jednom trenu mislima ispisivao note i uplitao ih u tvoje kovrdže. U drugom si bila na kraju svijeta. Moj kompas te više nije mogao pronaći. I lagao bih kad bih rekao da sam patio. Znaš dobro da nisam. Jesam, gasio sam vrele noći u punim čašama. Jesam, pjevao sam pjesme kojima tekst ne znam. Jesam, svirao sam gitaru pod zvjezdanim nebom sa sjetnim pogledom usmjerenim negdje daleko i cigaretom obješenom u lijevom kutu usana. Da sam drugačiji i da si drugačija, predstavio bih ti to kao patnju. Ali, nisi ti od onih koje hrane ego lažući sebe da pate za njima. Naravno da nisam patio. Ne zamjeri mi. Nesposoban sam za to.
Pa, ipak…nedostajala mi jesi. Sjetio sam te se mnogo puta kad sam pisao svoje petparačke priče i stihove kojima zavodim zaobljene maloljetnice. I, eto. Danas kad te ugledah, ne mogoh spriječiti dušu da te ponovo odmašta, da odmašta nas. Zamislio sam nas i djevojčicu. Bili smo u kućici na selu. Skromnoj, ali lijepoj. Ti bi svako jutro pekla palačinke za doručak dok bih ja išao u vožnju biciklom s djevojčicom. Kad bih se vratio, skupa bismo doručkovali. Onda bih vam svirao gitaru cijeli dan i vi bi se smiješile. Život bi bio ružičast. Ne zamjeri mi. Uvijek sam bio maštovit.
Ali, vidi zaplet. Jednog dana bi ponestalo namaza za palačinke jer moji stihovi jesu slatki, ali ne i jestivi. Ti bi počela da plačeš, djevojčica bi smršala, a ja bih i dalje pisao pjesme. Onda bi ti ponovo pokupila svoje kovrdže, uzela našu kćer i otišla na neko dalje , ljepše mjesto. Tamo biste ponovo naučile šta je sreća. A, ja…ja bih i dalje pisao pjesme. Ne zamjeri mi. Ja sam samo puki pjesnik.
I sad ti gledam taj lijepi sjaj u očima i sretan sam. Sretan sam jer si ti sretna. Možda nekad napišem pjesmu o tome, postanem slavan i poznat i obogatim se. Ne znam dal’ bi me to usrećilo, ali znam da bi ti bila sretna zbog mene.
A, dotad…dotad me čini srećnom to što si mi nakon toliko vremena spustila ruku na rame i rekla:
‘Ne zamjerim ti. Ti si samo pjesnik.’
P.S. Lijepa ti manikura. Mnogo lijepa.
KOMENTARI