Svaki put kad neko meni blizak ‘stane na ludi kamen’ desnu hemisferu mozga mi prožme rečenica ‘All my friends are getting married or pregnant, I am just getting more awesome’. Onda se javi zlobna desna hemisfera i glasom vještice zagrakti ‘Znaš da je to samo zato što te niko neće’. U kulminaciji priče zaratuju, isprepletu se i smiješaju kao tempere na ravnoj paleti, a ja ostanem u dilemi dal’ da budem ponosna na sebe ili da padnem u tešku depresiju koja ljude mojih godina često dovede do suicida.
Piše: Selma Hadžibajramović
Kako bilo da bilo, ove irelevantne činjenice su samo uvod u priču koju želim ispričati. Helem, prošli vikend, moja dobra prijateljica je imala djevojačko veče. To me nekako inspirisalo da svoju priču ubacim u tu ‘djevojačku’ atmosferu. Još mi nije u potpunosti jasno zašto je to tako jer je njeno veče bilo oličenje veselja i sreće dok moje priče uvijek zahvati magla tragedije. Isto tako, ona je jedna predivna djevojka, a moji junaci su degradirane osobe koje iz glave pustim na papir da se malo poigraju, a onda ih ugušim u tinti, jer ništa drugo nisu ni zaslužili.
Uglavnom, moja heroina se sprema za djevojačko veče, onu posljednju noć ženskog provoda koja joj je potrebna da živne prije nego što je je okuju u lance idiličnog života. Prijateljice su joj spremile veličanstvenu zabavu, a ona spremila veličanstvenu haljinu. Veče je, kao i svako drugo započelo večericom, nastavilo se pićem i razvilo se u kvalitetnu đuskanijadu.
Onda je na red došla gigantska torta iz koje je iskočio jedan od onih lagano odjevenih, steroidima napuhanih plesača. Prvo je pomislila da njene drugarice gledaju previše američkih filmova, ali kad bismo rekli da joj se nije svidjelo, bila bi to apsolutna laž.
I tako…od pogleda, nevinog osmijeha…kratkog plesa, pronađe se odjednom u situaciji koja bi možda bila prihvatljiva u četiri zida sobe, a i tad s velikim ‘možda’. U prepunoj hotelskoj sali nije bila prihvatljiva ni primjerena ni pod razno. Primjetila je da je gledaju onim ‘ala si ga zabrljala, ženo’ pogledom.
Htjela je utonuti u stolicu i osvijestiti se. Umjesto toga utonula je u sjećanja na sve situacije u kojima je zabrljala.
Sjetila se prvog dana Osnovne škole kad ju je učiteljica snažno ošamarila jer nije znala ispravno napisati svoje ime. Tad je zaplakala. Rekli su da je sama zabrljala. Da nije zaslužila šamar ne bi ga ni dobila.
Sjetila se svog prvog izlaska kad su joj se druge djevojke smijale, jer nije imala lakirane cipele poput njih. I tad je zabrljala. Njeno siromaštvo je njen problem, ako nije željela osude, nije trebala ni izići u starim pohabanim cipelama.
I onog dana kad je vozač autobusa skrenuo s puta, otkopčao pojas i rekao da je mora kazniti , jer je bila loša djevojčica. Da, i tad je zabrljala.
Sjetila se i kad je majka ubola smrtonosnu dozu u venu i podlegla. Tad je zabrljala, trebala je to spriječiti, a ne samo bespomoćno plakati i tražiti plišanog medu.
I onda je navrlo ono prokleto sjećanje kad joj je priznao da je vara već godinama. Dodao je da ona snosi krivicu, jer nije dovoljno lijepa i zanimljiva da bi osvojila njegovo srce. Još jedna njena brljotina, jedna od najbolnijih.
I tad je odlučila da neće više brljati. Izvukla se iz čeličnog zagrljaja prekvarcanog plesača i istrčala u vrelu noć. Dopješačila je do njegovog stana. Našla ga je kako spava na kauču. Utisnula mu je nježan poljubac na čelo, on je napola otvorio oči i blaženo se osmjehnuo.
I bljesak u noći. Jedan, pa drugi, treći. Nabodi i izvadi. Beživotno srce je krvarilo u njenim rukama. Konačno je bilo njeno. On ju je gledao razrogačenim mrtvim očima. Usta su mu bila razjapljena kao da je htio nešto da kaže, ali nije više mogao.
Ne, neće više brljati. Ovaj put je zabrljala do kraja. Samo što više nije bilo nikog da joj to kaže.
KOMENTARI