Draga mama,
Oprosti. Žao mi je ako je moj rukopis teško čitljiv, ako su mi slova iskrivljena i neravna.
Znaš mama,
Jučer smo završili s učenjem abecede. Zato sam odlučio da primjenim svoje novostečeno znanje i napišem ti ovo pismo. Znam da te vjerovatno zanima sve i svašta. Pa, da počnem.. U školi je lijepo. Ima mnogo djece. Neki imaju bucmasta lica, neki mršava, ima ih tamnokosih i svijetlih, plavookih i zelenookih, ali sva lica su vječito nasmiješena. Dječaci većinom nose lopte pod miškom koje šutaju za vrijeme odmora, onda trče za njima i zarumene im se obrazi od toga. Djevojčice imaju brižljivo upletenu kosu, ukrašenu leptirićima sa velikim šarenim krilima. One nose torbice nježnih boja i svo vrijeme pričaju o lutkama. Učitelj je jedan stariji gospodin, ima povijen nos na kojem često odsjedaju naočale u obliku polumjeseca. Te naočale su vanjski simbol znanja kojim je ispunjen. On to znanje brižno prenosi na nas, a one najbolje nagrađuje slatkišima umotanim u lijepi celofan. Volim školu.
Znaš mama,
Sanjao sam te sinoć. Mislim da je to jedan od znakova da mi nedostaješ. Nekada davno sam imao tvoju sliku, ali teta kod koje sad živim ju je uzela rekavši da se samo mučim. Ne znam šta joj je to značilo. Ona kaže da si ti otišla. Ali, ne spominje kad ćeš se vratiti po mene. A, ja znam da hoćeš. Voliš me onako kako ja tebe volim. Kako god… da ti ispričam san, mama. U mom snu ti si imala duge riđe kovrdže i oči su ti svjetlucale sjajem smaragda. Smiješile su mi se. I cijelo tvoje lice je bilo bijelo i blistavo. Imala si dugo prozračnu haljinu u kojoj si izgledala kao kraljica, jer to i jesi. Moja kraljica. Bili smo na mirisnoj livadi, prošaranoj lijepim poljskim cvijećem. Ljuljala si me na lijepoj velikoj ljuljašci i kad sam košulju zamazao sladoledom od čokolade ti si se samo nasmiješila i nazvala me malim nestaškom. Nisi ti kao one mame koje viču na svoju djecu zbog najmanje gluposti. Jučer dok sam se vraćao iz škole vidio sam malog dječačića koji je sa svojom mamom šetao i jeo sladoled od čokolade. Njegova mama nije ni upola lijepa kao ti, ali ja sam zamislio nas dvoje i osmijeh mi se razlio licem. Prolaznici su zasigurno mislili da sam lud. Baš me briga. Znaš…volim te, mama.
Znaš mama,
Jučer je bio moj sedmi rođendan. Vjerujem da si mi spakovala mnogo lijepih poklona, ali nemoj se mučiti, zaista. Meni je dovoljno samo da dođeš. A, doći ćeš. Ja znam da hoćeš. Teta koja me čuva ispekla mi je lijepu čokoladnu tortu i skupa smo puhali u svjećice. Rekla mi je da zamislim želju. Ja sam zamislio tebe. Ne znam zašto, u tom kratkom djeliću sekunde nisam uspio zamisliti da si sa mnom, da se smijemo, šetamo i da mi kupuješ plastične autiće. Uspio sam samo da te zamislim kako se blaženo smiješiš. Valjda je trenutak bio prekratak. Oh, ta teta! Kako je požurila s duvanjem u svjećice. Trebala mi je dati malo više vremena da se skoncentrišem. Ali, dobro. Bitno je da si bila prvo što mi je palo na um. Valjda se i to negdje računa. Ma, računa..kako se ne bi računalo! Mora! Znaš…volim te, mama.
Znaš mama,
Oprosti mi još jednom. Lagao sam ti.
Djeca u školi nisu onakva kakvim sam ih opisao. Često govore ružne stvari o tebi. Za neke od tih stvari sam premlad i da bih ih mogao razumjeti, ali po njihovim zluradim osmijesima i škiljavim pogledima uperenim prema meni dok šapuću znam da govore nešto loše. Ponekad me znaju i udariti, oboriti na pod i nazivati pogrdnim imenima. Ne znam zašto to rade. Premalen sam da se branim, a opet previše velik da suzama odobrim njihove uvrede. Zato samo šutim. Kažnjavam sviju svojom šutnjom. Kažnjavam tu opaku djecu koja bezrazložno istresaju svoj bunt na meni, kažnjavam učitelja koji uvijek nosi veliku šibu, ali je ne koristi da me odbrani već da mi i sam zada pokoji udarac. Kažnjavam i tetu. Vjerovatno si dosad shvatila da nije bilo čokoladne torte i svjećica. Umjesto toga je rekla da sam sad dovoljno odrastao da obavljam ‘muške poslove’. Sat vremena kasnije shvatio sam da ti poslovi podrazumijevaju cijepanje i slaganje drva za ogrjev i sličnih stvari. Nema veze. Tako ću ojačati. Bit’ ću veliki i snažan kad dođeš po mene, neću biti kao oni plačljivi, slinavi dječaci. Bit’ ćeš ponosna na mene, mama. Hoćeš. Zasad se moja snaga još uvijek ogleda samo u šutnji. Moja snaga, njihova kazna. I lude. Pojedoše se jer me ničim ne mogu natjerati da progovorim, barem da promrmljam nešto. Ne, neću. Želim ih mučiti. Oni mene fizički, ja njih psihički. Sve se vrati na ovaj ili onaj način.
Znaš mama,
Nisam ja loši dječak. Stvarno nisam. Pričao bih ja. Mnogo bih pričao. Ali, nemam s kim. Ovu dugo suzdržavanu bujicu misli, kap po kap, puštam da nakvasi papir …da ga oboji nadom, ljubavlju, maštom. Jer, maštam o tebi, mama. Oh, nisi ni svjesna koliko. Ali, jesi! Moraš biti! Znaš…nedostaješ mi. Dođi, mama. Zanemarit’ ćemo drugu djecu koja sa svojim mamama popodneva provode u parku, a navečer im mame pričaju one lijepe izmišljene priče da ih lakše uspavaju. Mi to ne moramo raditi. Ja samo želim da dođeš po mene, onako kako znam da jednog dana hoćeš.
Dođi,mama. Požuri!
***
Negdje u paralelnom, ali ipak stvarnom kutku univerzuma, loša žena, omamljena lošim pićem, se zabavlja u društvu loših muškaraca. Ponekad kad sklopi oči, u milisekundi joj pred tamnom svijesti proleti milion slika. Tad vidi dvije siluete u hladnoj sniježnoj noći. Mladu ženu u vunenom kaputu i novorođenče zamotano u tanku dekicu. Žena spušta dijete ispred vrata sirotišta, ostavlja ga samog u društvu te okrutne januarske noći i trči..bježi glavom bez obzira, bježi rukama čvrsto stiskajući uši kako bi zaglušila krike djeteta kojemu je to jedini način da se oglasi. Badava. I sad čuje te iste krike. Svaku noć, bar jedan najsitniji dio sekunde se izgubi u zaglušujućem plaču tog nedužnog stvorenja.
Ali, onda taj dio sekunde prođe i sve se vrati na staro. Nema ni krika ni plača. Zagluši ih glasna, nekvalitetna muzika prljavog disko kluba.
Piše: Selma Hadžibajramović
KOMENTARI