Edin Džeko – ključni igrač Rome?!

Edin Džeko – ključni igrač Rome?!

Dok su se u dalekoj prošlosti mijenjali carevi koji su vladali Rimskim Carstvom, novija (fudbalska) historija pamti samo jednog istinskog “vladara” Rima, Francesca Tottija. Tottijeva “vladavina” trajala je od 1993. do 2017. godine kada je, sa 40 godina u svojim nogama, odlučio reći zbogom aktivnom bavljenju fudbalom.

Možda se mogao i ranije povući, ne biti toliki teret Romi u posljednjih godinu – dvije, ali želio je otići kao pobjednik; želio je osvojiti još jedan Scudetto sa Vučicom. No, nije mu to pošlo za rukom. Na njegovom oproštaju na Stadiu Olimpicu, vrijeme je stalo. Bio je to najemotivniji trenutak za sve koji su 28. maja 2017. godine odlučili pozdraviti Tottija i odati mu počast kakvu veličina poput njega uistinu zaslužuje.

Roma je u posljednjem kolu ugostila Genou, a Totti je u igru ušao u 54. minuti zamijenivši Mohameda Salaha. Stadion je eksplodirao, a na kraju je Totti pomogao Romi da upiše pobjedu, učestvovavši u akciji kod pobjedonosnog gola u 90. minuti susreta. Posljednjim sučevim zviždukom, službeno je prestala Tottijeva vladavina, a Roma je tako postala ekipa koja mora naučiti živjeti bez svog najvećeg i najboljeg igrača u historiji. Ne postoji igrač koji može zamijeniti Tottija, počevši od terena, preko srdaca navijača Rome, pa sve do historijskih knjiga ovog kluba u kojima će njegovo ime i prezime biti napisano VELIKIM SLOVIMA.

Klasična devetka

Roma od 2003. godine, traga za napadačem (svjetske klase) koji bi mogao uskočiti u Batistutine kopačke i zajedno sa Tottijem donijeti ligašku titulu u Rim. Montella, Cassano, Vučinić, Carew, Osvaldo, Borriello, Destro i Borini, neki s više, neki s manje uspjeha, bili su Tottijevi partneri u vrhu napada. No, izuzev Montelle, niko nije uspio u jednoj sezoni postići više od 20 ligaških golova. U vrijeme kad su za Romu igrali problematični Cassano, nedovoljno kvalitetni Nonda, ostarjeli Montella i premladi Stefano Okaka, tadašnji trener Rome, Luciano Spalletti, došao je na ideju da napad gradi isključivo oko Tottija koji je tada bio “desetka” u ulozi lažne devetke. Imao je svu slobodu, bio je glavni kreator i egzekutor Rominih napada. No, i bez obzira na Tottijev neosporan kvalitet i golgeterski učinak, znalo se kako ovo nije trajno rješenje.

Treneri su dolazili i odlazili, a navijači su očajnički tražili (barem) još jedan Scudetto. Nakon kraha sa Luisom Enriqueom, na mjesto glavnog trenera došao je Rudi Garcia, koji je u prethodnih pet sezona sa uspjehom vodio ekipu Lillea. Ni dolaskom Garcije nije se riješio Romin glavni problem – problem klasičnog napadača. Garcia je dugo tražio napadača oko kojeg bi gradio ekipu, a kada se pojavila mogućnost da dovede Edina Džeku, (prekriženog) napadača Manchester Cityja, nije oklijevao. Džeko je imao nevjerovatnu konkurenciju u Cityju, ali se zahvaljujući trudu, radu i golovima uspio zadržati u timu četiri i po sezone, aktivno učestvovavši u osvajanju dviju ligaških titula. Pellegrini je mnogo više vjerovao Negredu i Bonyju, tako da je uprava Cityja bila i više nego sretna što su uspjeli postići dogovor sa Romom i Džeko je ubrzo došao na jednogodišnju posudbu u Rim; posudbu koja se na kraju pokazala pravim potezom, jer je u Rimu oživio svoju karijeru.

Spallettijeva vjera u Džekine sposobnosti

Nakon serije loših rezultata, Roma je u januaru 2016. otpustila Rudija Garciju, a na njegovo mjesto došao je bivši trener rimskog kluba, Luciano Spalletti. Koliko se igra Rome promijenila i kako je to dobro izgledalo na terenu, dovoljno govori činjenica kako je Spallettijeva Roma upisala samo jedan poraz do kraja sezone i to od najbolje ekipe lige, Juventusa. Iako je Roma bilježila dobre rezultate, Džeko je često bio na udaru kritika Rominih navijača zbog loše golgeterske forme. Sezonu je završio sa samo osam ligaških golova, a dobio je i nadimak Cieco (Slijepi). Bilo je tu i nemogućih promašaja; promašaja koji bi ubili skoro svakog igrača na svijetu. No, Edina nisu. Spalleti je znao Džekine sposobnosti i da sušni period (u jednom trenutku, Edin je bio bez gola punih 12 sati) nije plod nedostatka kvalitete, već nedostatka samopouzdanja kao i aklimatizacije na talijanski stil fudbala i odbrane koje su drugačije od onih na Otoku. Upravo je Spallettijeva vjera bila od presudnog značaja za Džekinu formu.

U prvom “mandatu” u Romi, Spalletti je često bio primoran igrati bez klasičnog napadača te je, kao što je već navedeno, Totti igrao ulogu lažne devetke. Krilni i vezni igrači, ulazili bi u prazan prostor i čekali Tottijevu prepoznatljivu loptu; loptu koja razbija protivničku odbranu. Sa Tottijem u poznim igračkim godinama, to se nije moglo uraditi, a nije bilo ni potrebe, jer je Spalletti iskoristio sve Džekine atribute (duel igru, skok igru, sjajnu kontrolu lopte, igru leđima). U formaciji 4-3-3, Džeko je igrao centralnog napadača, a na krilima su uglavnom bili brzonogi Salah, Perotti i(li) El Shaarawy.

Iza ove trojke, igrao je nevjerovatni Radja Nainggolan, kome su leđa čuvali Strootman i De Rossi. Upravo je De Rossi često dugim loptama tražio Džeku koji je sa nevjerovatnom lakoćom dobivao zračne duele nakon kojih bi loptu distribuirao Strootmanu, Nainggolanu i Salahu. Džeko i Salah odlično su se razumjeli. Egipćanin je jedan od najbržih igrača na svijetu i odlično koristi prostor koji mu se stvara upravo zahvaljujući Džeki. Edin bi pravovremenim pasovima (pre)često izbacivao Salaha u gol šanse, a samo je loša realizacija Salaha spriječila Edina da bude i mnogo bolji asistent te sezone. Romini (krilni) igrači profitirali su zahvaljujući Džeki; često su igrali duple pasove s njim, koristili njegovu sposobnost građenja lopte, odlično čitanje protivničkih defanzivaca te pravovremene i precizne pasove.

Spalletti je od Džeke tražio još jednu stvar – da bude “prljaviji”, “namazaniji”. Nešto što se u potpunoj suprotnosti sa Džekinom naravi. No, Edin je nedostatak (talijanske) namazanosti nadoknadio koncentracijom i korištenjem protivničkih grešaka (čak i onih najmanjih). Sezonu je završio kao najbolji strijelac lige, postigavši 29 ligaških golova, a u ostalim takmičenjima dodao je još 10. Čak i oni najvatreniji navijači, oni koji su mu dali nadimak “Slijepi”, promijenili su mišljenje o njemu. Shvatili su kakvog napadača ima Roma. Shvatili su da su pogriješili. Uprkos Džekinoj nevjerovatnoj sezoni, Roma je (opet) ostala kratkih rukava. Protiv Juventusa se nije moglo. U posljednjoj Tottijevoj igračkoj sezoni, Roma je osvojila drugo mjesto, a na kraju sezone otišli su Salah i Spalletti na čije će mjesto doći Di Francesco.

Džeko pod Di Francescom

Zlatan Ibrahimović često je apostrofirao kako je s godinama naučio štedjeti energiju. Upravo to radi i Edin Džeko. Nije to onaj dvadesetjednogodišnjak koji će ići na svaku loptu, čak i na onu koja je izgubljena. Ne. “Novi” Džeko se štedi, pazi, ali to ne znači da ne trči i da ne daje sve od sebe. Daleko od toga. S godinama je počeo više razmišljati glavom i tako obuzda(va)ti ratnika koji se krije u njemu. Morao si je produžiti karijeru; karijeru koju je oživio samim dolaskom u Rim.

Dolaskom Di Francesca, Roma je promijenila stil igre. Sam Edin se žalio kako ne dobija više toliko upotrebljivih lopti kao prethodne sezone i kako je to glavni razlog njegovog slabijeg golgeterskog učinka. Također, u timu više nema Salaha, igrača s kojim se najbolje razumio i koji je odlično koristio Džekine jače strane. Umjesto njega, Roma je dovela Cengiza Ündera, turskog reprezentativca koji je u posljednje vrijeme dokazao zašto je plaćen preko 13 miliona Eura. I on se, baš poput Džeke, privikavao na stil života i fudbala u Italiji, a treba imati na umu da će u julu ove godine napuniti 21 godinu. Di Francescova Roma suprotnost je Spallettijevoj. Mnogo više pažnje posvećuje se defanzivi, tako da se formacija 4-3-3 automatski promijeni u 4-5-1 u trenucima kad Roma nema loptu. Perotti, Ünder i El Shaarawy nisu brzi poput Salaha, što Romu čini i manje ubitačnom u kontranapadima. Roma u ovom trenutku ima peti najbolji napad lige i četvrtu najbolju odbranu. Uprkos slabijoj ofanzivi u odnosu na prošlu sezonu, Roma je opet u borbi za mjesta koja vode u Ligu prvaka (ove sezone Džeko je i u tom takmičenju pokazao koliko je dobar. Dovoljno je pogledati utakmicu protiv Chelseaja s kojim se i povezivao u ovom zimskom prijelaznom roku).

https://youtu.be/nIDkWujVhA0

Džeko je dvama golovima protiv favorizovanog Napolija postao prvi igrač koji je postigao barem 50 ligaških golova u tri od pet liga petice. Koristio je sve greške odbrane Napolija i kažnjavao ih golovima, kako to samo on zna i umije. Kako je i navikao. Edin je ove sezone postigao 13 ligaških golova za Romu i upisao je tri asistencije. Možda nije toliko efikasan kao prethodne sezone, ali i dalje je opasan u protivničkom šesnaestercu. Ubitačan. Prava devetka.

Dok Nainngolan i dalje traži i pokušava povratiti prepoznatljivu formu, Ünder “ratuje” sa mladošću i nekonzistentnošću, Strootman samo na momente podsjeti na pravog Strootmana, Džeko svojim asistencijama i golovima donosi bitne bodove Romi. I dalje je neprikosnoven u zraku. I dalje radi ono što je radio tokom cijele svoje karijere – čini saigrače boljim. Zato je Edin Džeko najvažniji i najbolji igrač Rome.

KOMENTARI