Igra je sastavni i vjerovatno navažniji dio života djeteta, posebno djece predškolske dobi. Pored toga, a i zbog toga, igra predstavlja osnov dječijeg razvoja, vezano za njegove fizičke, socijalne i intelektualne sposobnosti, posebno kada se radi o djeci sa teškoćama u razvoju. U svakom djetinjstvu se igra, rad i učenje međusobno prožimaju i dodiruju. Svako učenje je zanimiljivije i daje bolje rezultate ako se kombinuje sa elementima igre, odnosno ako se provodi kroz igru, jer djetetu je tako zanimljivije.
Svoju prvu igru dijete započinje sa majkom i taj izbor nije slučajan. Majka je osjetljiva na djetetove signale i bez većih napora uspostavlja interakciju sa djetetom.
Prilikom stupanja u interakciju majka prilagođava svoje ponašanje mogućnostima djeteta, a time ona uspostavlja socioemotivnu vezanost koja je važna za djetetov cjelokupni razvoj te uspostavljanje emocionalnih veza sa ostalim osobama iz djetetove okoline.
Upravo zbog toga, majka je i prva koja primjećuje ako sa djetetom nešto nije u redu, npr. ne reaguje na umilni majčin glas, ne prati majku pogledom, ne priljubljuje se uz majku, izostaje kontakt oči u oči…
Kroz istraživanja je potvrđeno da je djeci predškolskog uzrasta od svih igračaka najdraža lopta, potom dolaze plišane igračke koje daju djeci osjećaj sigurnosti,na trećem mjestu su konstruktivne igračke (od najjednostavnijih slagalica do složenih lego struktura – potreba za istraživanjem i konstruisanjem), zatim slijede igračke za guranje i vuču (potreba za kretanjem), potom lutke raznih oblika, veličina, boja i sve što ide uz njih namještaj, odjeća…
U želji da čim više osposobe svoje dijete sa teškoćama u razvoju za svakodnevni život, roditelji često zanemaruju ulogu igre jer nisu svjesni da ona podstiče razvoj djetetovih sposobnosti. Zato su tu stručnjaci (defektolozi, logopedi, terapeuti i dr.) koji ne smiju zaboraviti važnost igre u radu sa djecom sa teškoćama u razvoju.
Zato želim spomenuti DIR/FLOORTIME model – model učenja interakcija putem djetetovih prirodnih osjećanja i interesovanja koji omogućavaju različitim djelovima uma i mozga da rade zajedno i da izgrade sukcesivno više nivoe socijalnih, emocionalnih i intelektualnih sposobnosti.
Floortime doslovno prevedeno znači „vrijeme na podu“, međutim nije pravilo da se igra uvijek odigrava na podu.
Preporuke za Floortime:
- Slijedite djetetovo vodstvo! Ne mijenjajte djetetovu igru! Nemojte nametati igračke ili način igre, već se priključite djetetu u onome što ono trenutno radi (ako npr. stoji kod prozora i gleda napolje, pridružite mu se, komentarišite ono što vidite).
- Ne započinjite aktivnost, čekajte da je dijete započne pa mu se pridružite. Ako dijete ima poteškoća sa započinjanjem svrsishodnog delovanja, Vaše preuzimanje inicijative mu neće dati šansu da to nauči.
- Budite aktivni učesnik igre! Možete glumiti da ste jedan od likova u igri, možete pokušati razigrano prepriječiti put djetetovom autiću ili se jednostavno praviti da ne razumijete djetetova uputstva kako biste ga podstakli da jasno pokaže što želi od Vas.
- Saosjećajte sa emocijama djeteta! Važno je prilagoditi se raspoloženju svog djeteta i gestovima, uzvicima i govorom mu pokazati da saosjećate s njim. Usklicima komentarišite djetetove uspjehe i neuspjehe, sve ono što mu se trenutno događa.
- Uskladite se sa djetetovim stepenom razvoja! Tek kada je dijete spremno, možete razmjenjivati ideje u maštovitoj igri, voditi razgovore, a do tada se usredsredite na zadržavanje djetetove pažnje, na podsticanje njegove angažovanosti, stvaranje bliskog odnosa, komunikaciju gestovima.
- Budite svjesni svojih emocija! Tokom igre pokušajte zadržati opušteno raspoloženje i budite strpljivi. Imajte na umu da dijete daje najbolje od sebe, da se ponaša u granicama svojih trenutnih sposobnosti. Važno je da dijete razigrano privlačite u interaktivnu igru, jer niko se ne bi htio igrati s nekim ko naređuje, optužuje ili je jako nestrpljiv. Kontrolišite svoje gestove i ton svog glasa.
- Svaku radnju, aktivnost i igru potrebno je dovršiti bez obzira koliko djetetu za to treba vremena.
Ključ floor-timea je interakcija, roditelji, staratelji, terapeuti defektolozi, logopedi i ostale osobe iz porodice i okruženja su doslovno i figurativno uključeni u interakcije s djetetom na načine koji podstiču temelje učenja i razvoja a opet sve se odvija kroz igru.
Igra je prirodan način djetetovog učenja, važna za svu djecu a posebno za djecu sa teškoćama u razvoju a kako kaže Marie Montessori:”Igra je djetetov rad”.
Piše: mag defektolog-logoped Edita Baković
Sljedeće sedmice: Šta je to inkluzija?
KOMENTARI