Haris Bilajbegović rođen je u Austriji (Villach) 1978. godine. Roditelji su mu porijeklom iz Sanskog Mosta. Reditelj je, glumac i kaskader. Međunarodni uspjeh postigao je sa svoja dva filma koji govore o ratnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini. To su filmovi: “Most” i “Svjedok”. Sve to je bilo povod da Novo vrijeme stupi u kontakt s ovim uspješnim mladićem
Kad su tvoji roditelji otišli u Austriju?
Početkom 1970-ih moji roditelji su došli u Austriju. Prije toga otac je bio u Njemačkoj.
U inozemstvo su otišli, može se reći, bez ičeg. Znači, kao obični radnici. A mojoj sestri, bratu i meni su omogućili da se školujemo, završimo zanat, studiramo (sestra i ja) i da ostvarimo svoje snove. Mi, djeca, vidjeli smo i znamo koliko to za nas vrijedi! Roditelji su se uvijek trudili, i danas se trude, da nam pomognu koliko god mogu.
Prije nego što sam magistrirao i doktorirao učio sam zidarski zanat. Nakon toga sam u Njemačkoj pohađao školu za glumce i kaskadere. U Austriji sam glumio u nekoliko filmova: “Kommissar Rex”, “Tatort”, “Schnell ermittelt”, “C(r)ook” (kinofilm), “New York: November” (kinofilm), “Revanche” (kinofilm, koji je 2009. godine bio nominiran za nagradu “Best Foreign Language Film”). Glumio sam i u nekoliko muzičkih spotova i reklama.
O čemu govore ova dva filma i odakle Vam ideja za njihovu realizaciju?
Mnogi ljudi koji su učestvovali u filmu “Most – The Bridge” (film snimljen po istinitom događaju) preživjeli su strašna ratna iskustva 1992. godine. Glavnu ulogu u filmu igra moj djed Mumin Kadirić. Njega su prisilili da svog sina a mog daidžu Elvira (17) ostavi na mostu. Tog dana nestalo je ukupno 13 mladića, koji su tek u septembru 2010. pronađeni u masovnoj grobnici u blizini mosta. Cilj filma je da se ovim ljudima, ali i drugim žrtvama rata u Bosni i Hercegovini, podigne jedan filmski spomenik, jer oni nikad ne smiju nestati iz naših sjećanja!
Nekoliko aktera filma ”Svjedok – The Witness” (i ovaj film je snimljen po istinitom događaju) u stvarnom su životu tokom rata proživjeli strašna iskustva. Svjedok Rajif Begić u filmu je glumio samog sebe. Snažnom voljom, energijom i hrabrošću pred Haškim tribunalom i pred Sudom BiH dao je iskaze protiv srpskih zločinaca. Njegovo selo Begiće i okolna sela četnici su napali 31. maja 1992. godine. Svi muškarci su zajedno držani i morali su marširati u pravcu mosta u selu Vrhpolje. Na putu do mosta nekoliko njegovih komšija, a među njima i njegovog mlađeg brata, hladnokrvno je ubio Jadranko Palija. Na mostu su zarobljenici poredani u jedan red i jedan po jedan ubijani. Natjerani su da skaču u vodu. U vodi su ih ustrijelili četnici. Prije nego je Rajif Begić natjeran da skoči s mosta, srpski vojnik Nenad Kaurin naredio mu je da otvori usta i u usta mu je stavio cijev pištolja.
Osim glume i režije, majstor ste borilačke vještine wing tsun, a snimate i reperske numere. Kako sve to uspijevate uskladiti? Bavite li se još nečim što dosad nismo saznali?
Kao dijete sam se bavio borilačkim vještinama, a 1997. godine sam počeo s wing tsunom. Smatram da je wing tsun najefektivnija i najautentičnija borilačka vještina. Što se tiče reperskih numera, nakon reklame koju sam snimio za McDonald’s, iz produkcije koja je radila reklamu pitali su me imam li interes da snimim taj (smiješni) muzički spot. Kao i u reklami, i u muzičkom spotu sam glumio turčina s “akcentom” (smijeh). A čime se još bavim, pa to je gluma i statiranje; znači, ako u filmu treba neki statist da se snimi scena, onda sam tu ja.
Radim kao “dobrovoljac” za integraciju u Austriji u saradnji s državom. Političar Sebastian Kurz, koji je odgovoran za integraciju u Austriji, i ja idemo po školama. Ove godine Villach, grad u kojem živim, i ja trebamo početi skupa raditi. Ja sam i u Villachu napisao koncept integracije. Također, radim u jednoj organizaciji koja postoji skoro 60 godina, i koja nudi mogućnost zaposlenja za omladinu koja traži zanat. Organizacija se zove “Jugend am Werk”. Pošto sam poznata osoba u Austriji, pitali su me da li bih tu radio, da motiviram mlade ljude da znaju da imaju mogućnost raditi sve u životu ako se trude i dovoljno investiraju u sebe.
Koliko često dolazite u BiH i kako provodite vrijeme u ovoj zemlji?
Kad god imam vremena, dođem u Bosnu i Hercegovinu. Za mene je važno da odem u rodni grad mojih roditelja, da posjetim rodbinu i prijatelje. Kad god sam kao dijete imao raspust u školi, dolazio sam kod majke i djeda. Mogu reći da sam se i tada radovao dolasku u BiH, a i sada se radujem.
Pratite li filmska dešavanja u BiH? Po Vašem mišljenju, gdje su naši filmovi u odnosu na evropske? Možete li, recimo, usporediti austrijsku i bosanskohercegovačku filmsku industriju?
BiH producira dobre filmove na međunarodnom nivou i to mi se jako dopada. Da sad usporedim Bosnu i Hercegovinu i Austriju, ne mogu, zato što nisam dovoljno informiran o tome. Austrijska filmska industrija je veoma mala.
Planirate li se, možda, nekad vratiti u zemlju svojih predaka i tu napraviti neke projekte?
Što se tiče filmskih projekata u BiH, možda opet snimim neki film. Oba moja filma koja sam radio u našoj zemlji su bili “low budget” filmovi. Mislio sam da će nam država/općina više pomoći u njihovoj realizaciji. Međutim, nije bilo tako. Film “Most” je bio podržan od općine sa 3.000 KM. Film “Svjedok” nikako nije bio finansiran od države ili općine. Da nije bilo produkcije “Illuminati film” iz Austrije, koja je preuzela sve troškove mojih roditelja i mene, nijedan film ne bi bio snimljen. Žalosno je da nam gotovo niko od naših ljudi, koji bi trebali podržati takvu temu, nije pomogao da snimimo naše filmove.
Kakvi su planovi za budućnost, na kojim projektima trenutno radite?
Ideje za nove projekte i filmove su tu. Ako opet budem snimao film u BiH, radit ću samo ako budem podržan od države ili općine, odnosno, ako bude budžeta za projekt, tako da svi koji budu radili budu plaćeni. A kao glumac i kaskader u Austriji imam redovan angažman.
Izvor:Adnan Bajrić
KOMENTARI