Haris Islamčević: Negiranjem zla do njegovog afirmiranja

Haris Islamčević: Negiranjem zla do njegovog afirmiranja

Pitanje dobra i zla predmet je mnogih rasprava ne samo unutar religije, nego i filozofije. Kao fenomen, označava i društvenu pojavu. Dobro označava vrhovnu ideju (Platon) kojoj svi teže. Za razliku od Platona, Aristotel više uzima u obzir pojedinačno dobro za čovjeka, i za njega najveća vrlina se nalazi između dvije krajnosti.

Pojam zla je također kompleksan za jasno definisanje. U konačnosti, svako ponaosob, može da ponudi svoju definiciju zla. Generalno, svako zlo nastaje sa jasnom namjerom da prouzroči štetu i bol žrtvi protivno njenoj volji, i na taj način ugrozi njezin integritet, te na neki način se utječe i definira budućnost same žrtve. U tipologiji zla, važan faktor jeste distingviranje između individualnoga i kolektivnog zla. Za razliku od individualnoga zla (gdje se žrtva namjero bira na osnovu odnosa žrtve i zlo-činitelja), u kolektivnom činjenju zla, nije potrebno da postoji bilo kakav privatni motiv ili razlog za akciju. Slažem se sa viđenjem zla jednog od najpoznatijih živih norveških filozofa, profesorom A. J. Vetlesenom koji je u razgovoru za  jedan bh. sedmičnik izjavio: „Jednostavno, kompletna grupa usmjerena je prema drugoj grupi koja postaje žrtva. Onda ta žrtva postaje meta nanošenja boli, izvođenja agresije, čisto zbog određene ideologije i zato što, kako se to najčešće objašnjava, žrtva predstavlja prijetnju agresoru, što je sasvim dovoljan razlog da mu se nanesu zlo i nepravda. Onda tu može još doći i do određenih objašnjenja zašto žrtva ne zaslužuje da živi s agresorom na istoj teritoriji, ili zašto ne zaslužuje da živi uopće. Odnos između ovih dviju grupa jednostavno se određuje na osnovu identiteta ili pripadnosti pojedinaca nekoj grupi, tako da identitet, zapravo, odlučuje da li će neko umrijeti, a u čitavom tom procesu dolazi do deindividualizacije pojedinca.“ Niti jedno zlo, a naročito ne kolektivno, ne nastaje spontano, preko noći.

Sjećam se da smo kao dodiplomci na Fakultetu iz modula Studij genocida (u to vrijeme, koliko mi je poznato,  jedino je FIN znanstveno artikulisao fenomen genocida kroz poseban predmet) učili faze genocida, koje prije samog čina izvršenja, obuhvataju fazu ideologije, propagande, i pripreme samog genocida. Nakon počinjenog genocida, posljednja faza (koja nikad ne zastarijeva) jeste faza negacije, u kojoj se mi, trenutno nalazimo… Iako je haaški sud davno presudio da je u srebreničkoj zoni se dogodio u srebreničkoj zoni, taj sudski fakt je i danas-dan, osoporavan i javno negiran kako institucionalno (od strane RS-a), tako i od strane političara iz entiteta RS. Prvi u srba, Mile D., iako je davno nekada priznao genocid (https://www.youtube.com/watch?v=85ty7O6bIH8 ), dolaskom na „skemliju“ doživio je amneziju…

 Trgovi, ulice, škole, pa plakete…

U posljednje vrijeme bosanskohercegovačka javnost je konstantno „zatrpavana“ sa imenom škole u KS koja je dobila ime po rahmetli Mustafi Busuladžiću. O njemu pričaju, po najviše, oni koji o njemu po najmanje znaju. Na FIN-u, hafiz Dizdarević je odbranio magistarski rad o njegovom životu, pa nije zgorega da se malo informišu, ko je, zaista, bio M. Busuladžić. Žalosno je koliko sam bio u prilici pročitati bljuvotina na njegovo ime, po najviše od autora koji „muslimansko“ ime nose… S druge strane, toliko imena škola, ulica i trgova koje su vlasti u RS dodjelilie po imenima (presuđenih) ratnih zločinaca, pa niko ništa…

Jučerašnja svečana akademija općine Srebrenica, na kojoj je predsjednik entiteta RS dobio zlatnu plaketu općine u kojoj je počinjen genocid, samo jedan je u nizu eksera zakovanih u lijes nade da će zvaničnici RS-a i njihova politika, a za njima i narod,  krenuti putem koji bi trebali: putem istine i pomirenja… a pomirenja nema bez istine i pravde, dobro nam je poznata činjenica. Molim Vas lijepo… zamislite Vi količinu bezobrazluka i cinizma koji je iskazan dodjelom ovoga „priznanja za doprinos razvoju općine Srebrenica“. Možda ću biti krajnje eksplicitan, ali zamislite da se u Izraelu, odmah po formiranju 1948., izvršena dodjela plaketa nacističkim vođama iz II svjetskog rata???

U cjelokupnoj situaciji, istinski me je obradovala vijest, da niko od bošnjačkih predstavnika nije  prisustvovao svečanoj sjednici, jer imajući u vidu naša unutrašnja previranja i borbe, naš bošnjački „munafikluk“ i spremnost na sve (kada su naši uski interesi u pitanju), ne bi me iznenadilo, da je neko od „naših“ bio prisutan na ceremoniji, i naposljetku domjenku. Jer naš vitalni interes počesto ovlada malo jači domjenak, sa malo paške janjetine uz gatački kajmak…

Događaj iz Srebrenice nam nedvosmisleno poručuje da negiranjem zla se ono više afirmira. Dobro je Edmund Burke kazao: Da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo – ne činiti ništa… A dragi Bog sigurno neće, umjesto nas, raditi naše poslove.

Haris Islamčević

KOMENTARI