Haris Islamčević: Šta je to Tradicija?

0

Poštovani čitaoci!

U nekoliko narednih kolumnističkih izdanja sam odlučio tematizirati pitanje Tradcije i moderne. Kroz nekoliko izdanja ćemo prezentovati  naš rad koji tretira pojam i značaj Tradicije u islamu, temeljne funkcije koje tradicija iz muslimanske teološke perspektive impliciraju. Potom ćemo predstaviti pojam i značenje moderne s posebnim osvrtom na religiju u modernoj i postmodernoj kulturi. U konačnosti, ćemo razmatrati međusobni utjecaj Tradicije i moderne, izazove pred kojima se nalazi tradicionalna recepcija i interpretacija islama u bh. društvenom kontekstu.

 

              Tradicija (lat. tradere– svaka usmena predaja duhovnih činjenica koje prelaze s generacije na generaciju)[1] označava ono što se prenosi s koljena na koljeno, i što kao takvo traje. U rječnicima arapskog jezika za ovaj pojam postoji više sinonima, u savremenom arapsko-engleskom rječniku  Al-Mawaridu  riječ tradition je označena kao: “At- taḥḍar: inqālu’l’-ādāti awi’l-muʻtaqādāti min ğīlin ilā ğīl” – prenošenje sa jedne generacije na drugu[2].Inače, taḥḍar osnovno značenje, u etimološkom smislu, ima: vući lozu od nekog ili nečeg. Što se tiče ostalih sinonima u arapskom jeziku navest ćemo samo neke: ʻurf (običaj, navika), aṯar (trag), i riječ koja se najčešće označava tradicija – taqlīd (što ima značenje oponašanja, slijeđenja..).

Samo značenje pojma tradicija je polisemično. Jedno od značenja koje riječ tradicija ima u zapadnjačkim jezicima jeste oblik mišljenja ili ponašanja koju određena grupa generacijski kontinuirano slijedi.[3] U Kur’anu Časnom, se na više mjesta, navodi kao odgovor na poziv da se slijedi ono što je Bog objavio – da im je dovoljno ono što su naslijedili od svojih predaka, što Kur’an kritizira.[4]

Kako su kroz povijest generacijski ljudi nasljeđivali svoje pretke u vjerovanju i ponašanju, o čemu i Kur’an kazuje[5], ta praksa je dočekala i posljednjeg Božijeg Poslanika, Muhammeda, ‘alejhis-selam. Stoga, politeistička praksa Riječju Božijom, te praksom Blagoslovljenog Poslanika je modificirana u onim segmenitima koji nisu bili u skladu s učenjem islama.

Inače sam pojam tradicije se različito interpretira. U religijskom kontekstu pod pojmom Tradicija označeno je ono što je do čovjeka došlo putem Objave, kao i  interpretacija sadržaja koji je u zbilju došao svetim predanjem.

Osim što Tradicija obuhvata sve vidove vjere i njenog grananja, ona je i nit koja povezuje svaku fazu života i misli, odnosno sa Porijeklom, u njenom temeljnom, prvobitnom određenju. Ona ukazuje na svetu, vječnu, konstantnu Istinu, mudrost i mogućnost da su njeni principi aplikativni za svako vrijeme i svaki prostor. Ukoliko bi se imaginarno nastojalo predstaviti značenje Tradicije, ne bi bilo pogrešno uporediti je sa stablom čije je korijenje utonulo u Božansku Prirodu kroz Objavu, a iz kojeg su stablo i grane vjekovima izrastali. U samoj srži stabla se krije vjera, a njegov sočan nektar se sastoji od blagostanja koje u kombinaciji s Objavom omogućava kontinuitet života tog stabla.[6] Tradicija je bitan segment kolektivnog pamćenja (tako da njen kulturološki bît čini fenomen sjećanja). Zbog njene transmisione uloge, mlađi naraštaji su u prilici da saznaju važne informacije o svojim precima, koje im nakon reinterpretacije, odnosno kontekstualizacije u svome vremenu i prostoru mogu ponuditi značajne pokazatelje pomoću kojih će biti u prilici da svoj život sistematičnije organiziraju, pa i unaprijede. Jer dragocjeno iskustvo koje čovjek stječe kroz Tradiciju je neprocjenjiv dragulj koji se treba ljubomorno čuvati i generacijski prenositi.

Radove, studije, i knjige koje govore o značaju, ulozi i funkciji Tradicije moguće je pronaći napisane na različitim svjetskim jezicima, ali ostavština prethodnih generacija su najautentičniji i najdragocjeniji rukopis koji savremeni čovjek posjeduje.

Pojam tradicija je širokog opsega, i on obuhvata praksu nekog naroda ili vjerske skupine. U   literaturi koju su napisali muslimani moguće je identificirati više elemenata koji u konačnosti konstituiraju tradiciju islama. U najširem smislu, Tradicija islama se sastoji iz:

  1. a) Konstitutivne tradicije (Traditio constitutiva), koja, kako sam naziv ukazuje, konstituira i normira vjersku praksu muslimana,
  2. b) Interpretativne tradicije (Traditio interpretativa), koja konstituiranu i normiranu vjersku praksu dalje razvija i čini je povijesno relevantnom.

Konstitutivnu predaju u islamu čine njena dva primarna izvora – Kur’an i Sunnet Božijeg Poslanika, ‘alejhis-selam. Ova dva izvora čine jedno monolitno tkivo čije supstance nije moguće zasebno tretirati jer su dva naličja identičnog.[7]

Nakon Kur’ana, drugi temeljni izvor vjerovanja muslimana je Sunnet. Iako je Božiji Poslanik, ‘alejhi-selam govorio o metafizičkim stvarima (o Bogu, melekima, Budućem svijetu..), težište njegovog govora je više na moralno-etičkim naputcima, odnosno moralno-etičkom sadržaju. Kur’anska poruka je u većem djelu objavljena kroz načela, i kao takva nije detaljno objašnjena. Stoga, Sunnet Božijeg Poslanika razrađuje i daje prvu praktičnu implementaciju kur’anskog nauka. Kod modernista, ova činjenica je jako važna radi razvoja i unapređenja ljudske misli. Tako smatraju (pogledati mnogobrojne tekstove, npr. Husein-ef. Đoze, o Kur’anu i Hadisu) da je Uzvišeni Bog kroz objavu principa, ostavio otvorena vrata ljudskom razumu, da na osnovu principa, kroz uvažavanje vremensko-prostornog konteksta, Božije poruke razumijevaju i interpretiraju.[8]

Pored prvog praktičnog Tumača, u poslaničkoj ortopraksi, shodno 21. ajetu 33. kur’anske sure, pravovjerni imaju i model moralne identifikacije.

Interpretativnu tradiciju čine razumijevanje, percepcija i interpretacija konstitutivne tradicije. U interpretativnu se tradiciju ubraja cjelokupni intelektualni rad muslimanskih znanstvenika od vremena Božjeg poslanika Muhammeda ‘alejhis-selam, do danas utemeljen na konstitutivnoj tradiciji, što uključuje brojne komentare Kur’ana (tafàsīr), hadiske zbirke (šuruh), djela iz prava, mnogobrojna djela iz filozofije, etike, irfana, posebnog aspekta islamske duhovnosti (tesawufa), književnosti i drugih znanstvenih disciplina.

Oba predanja pružaju čvrsto uporište u modernom svijetu u kom među osnovnim karakteristikama jesu i permanentne promjene. Od krucijalnog značaja i ogromne vrijednosti jeste daljnje intelektualno razvijanje univerzalnih sadržaja koje u sebi nosi normativna Tradicija.

Stoga, za muslimane je podjednako značajna i intelektualna Tradicija koja se određuje vjerskim, duhovnim, i kulturnim produbljivanjem u smislu vlastitog historijskog individualnog i kolektivnog bivstvovanja.

U funkcionalnom smislu, kroz literaturu koja tretira pitanje islamske Tradicije, ona u sebi nosi tri važne uloge:

  1. Ona, prije svega, ima konstitutivnu ulogu, tj. konstituira vjersku praksu muslimana (autoritativnost sunneta izvedena je iz Kur’ana[9], i Hadisa[10]);
  2. na drugom mjestu dolazi njena koordinirajuća uloga, tj. transponira vrijednosti islamske tradicije kroz povijest;
  3. i napokon, ona ima antropološko – didaktičku ili odgojnu ulogu, u kojoj predstavlja živu svijest o sebi i volju za trajanjem.[11]

Do pokušaja reinterpretacije islamske Tradicije je došlo u XVIII i XIX stoljeću, kada se tim putem nastojalo adaptirati na novonastale promjene u društvu[12].

U tom kontekstu, primjetna su dva oprečna toka mišljenja:

  1. U njegovoj ortodoksno-reformističkoj varijanti u XVIII stoljeću. Riječ je o tzv. obnoviteljskimrevivalističkim ili fundametalističkim pokretima koji su nastojali povratiti stanje prve zajednice kroz tradicionalni – doslovni – pristup tumačenju islama i njegovih izvora.[13]
  2. U XIX i XX st., se pojavljuju reformatori čiji je temeljni cilj bio obnoviti izvorni islamski duh naspram kojeg se nalazio “popularni islam”, koji je gušio taj duh, što je bila i temeljna pretpostavka za odbranu od nadolazećeg “neislamskog” evropskog svjetonazora.[14]

Uslijed  napretka i razvoja znanosti, demokratije, materijalnog napretka uopće, Tradicija je pogođena dvostrukom krizom: relevancije i krizom identiteta koje su uzajamno povezane.

Kako bi u današnjici religijska Tradicija očuvala svoju relevantnost, usljed načina putem kojih to nastoji ostvariti, ona neminovno zapada u krizu vlastitog i kulturnog identiteta. Ali, i u nastojanju da se religijski identitet potvrdi isključivo u tradicionalnim obrascima življenja, religijska Tradicija će postati inkompatibilna sa obrascima modernog načina življenja, i kao takva neminovno će postati irelevantna u današnjem sekularnom društvu.

Značajan broj muslimana je pod utjecajem savremenog načina života, u mnogim segmentima je reducirao svoj odnos prema tradiciji i tradicionalnim religijskim obrascima. Ono što je zabrinjavajuće, u našem bosanskohercegovačkom kontekstu, jeste da taj reducirani odnos prema tradiciji, odnosno tradicionalnoj religioznosti, iz koje naravno implicira odnos prema tradicionalnoj vjerskoj praksi, dovodi do zanemarivanja temeljnih vjerskih dužnosti poput namaza i posta, pored njihove stroge obligatnosti, pa i uvjetnosti ahiretske egzistencije (ne)izvršavanjem temeljnih vjerskih dužnosti (npr. namaza, posta i sl.).[15]

Još jedna stvar koja se može navesti kao produkt zanemarivanja Tradicije, a koja implicira iz prethodno rečenog, također kod nas prisutna, jeste zanemarivanje muslimanskog kolektiviteta (džemata) koji je strateški važan za realizaciju životnih aktivnosti u jednom mjestu (koji je sveden na obavljanje namaza i povremeno održavanje nekih svečanosti) .

Iz povijesti islama poznato je da je uloga džamije bila višenamjenska: pored mjesta za namaz, bila je prva škola, sudnica, općenito kazano džamija je bila mjesto društvenog života tog doba. Danas, u vremenu u kojem živimo, postoje institucije čije su funkcije da pruže kvalitetno školovanje (škole, fakulteti), pravdu (sudovi). No, s druge strane, postoji jedan aspekt medinske džamije koji je neophodan, a u modernom dobu izvodiv, to je aspekt zajedništva, okupljanja oko zajedničke riječi, ideja, strategija, gdje bi trebali osmišljavati i realizirati život na mikronivou, što džemat, upravo, i jeste.

Kada bi život na ovom nivou, u ovom smislu, muslimani uredili po ugledu na prvi džemat, međuljudski odnosi između njih bi bili znatno unapređeni, a s tim i njihov odnos prema životu i Tradiciji, bi bio bolji, intenzivniji i ozbiljniji. No, nerijetko umjesto simbola sloge, džamije bivaju mjesta prepirki, svađa  i konfrontacija.

Nastavlja se…

Haris Islamčević

Rad mr. sci. Harisa Islamčevića možete pratiti i putem socijalnih mreža: Facebooka www.facebook.com/hariislam2017Twittera www.twitter.com/hariislam2017 te Instagrama www.instagram.com/hariislam2017

[1]   Vladimir Filipović, Filozofski rječnik, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1989,  str. 336.

[2] Više v.: Roohi Baalbaki, Al-Mawarid- a modern arabic-english dictionary, Dar el-ilm lilmalayin, Bejrut, 1995.

[3] Više v. rad  prof. Fikreta Karčića, “Šta je to ‘islamska tradicija Bošnjaka’,  Preporod, 7/12/2006.

[4]A kada im se kaže: Priđite onome što Allah Poslaniku objavi, odgovaraju, Dovoljno nam je ono što zatekosmo u predaka svojih! Zar uprkos tome što preci njihovi ništa nisu znali, niti su na Pravome putu bili?! (5:104.) Ili slično na drugom mjestu: Kada im se kaže Slijedite ono što Allah spustio vam je, oni odgovore: Ne, nego ćemo slijediti ono u čemu zatekosmo svoje očeve! Zar uprkos tome što njihovi očevi ništa nisu shvaćali  i što ne bijahu na Putu pravome?! (2:170.)

[5] Isto.

[6] Vidi v.: S.H.Nasr, Tradicionalni islam u modernom svijetu, El-Kalem, Sarajevo, 1994., str.11.

[7] Kroz treći imanski šart (ve kutubihi- vjerujem u Božije Knjige), muslimani vjeruju da je Uzvišeni Bog kroz povijest ljudima dostavljao Svoju Riječ koja je uputa za one koji su Boga svjesni: Ovo je Knjiga u kojoj nema sumnje nikakve, Uputa bogobojaznima ona je. (Kur’an 2:2), i na čijim osnovama su dužni kreirati svoj životni put.

[8] Kao primjer navodi se pitanje namaza i zekata. Općenito kada govori o potrebi razrade kur’ anskih principa,  Đozo kaže: „Ja imam dovoljno kuraži i osnova da, bez obzira na to što će to izgledati suviše smjelo, ustvrditi, svjestan pune odgovornosti pred Bogom, da se svako islamsko učenje, svaki islamski princip, koji je objavljen u Kur’anu samo kao koncepcija, naročito ako se odnosi na društveno uređenje zajednice, razrađuje i praktično primjenjuje prema potrebama i mogućnostima vremena u kojem se živi i datih okolnosti.” ( Husein Đozo, “Islam-zekat”, Izabrana djela, El-Kalem i FIN, Sarajevo, 2006, str. 371) Kod namaza, Đozo ističe važnost suštine nad pukim formalizmom:  “Namaz kao odnos prema Bogu, veza čovjek-Bog, što stvarno predstavlja suštinu namaza, nije vezan za formu; u takvom namazu forma gubi gotovo svaki svoj značaj”, te nastavlja:” Da ovakvo razmišljanje i zaključivanje nije bez osnova, najbolje nam pokazuje činjenica što Kur’an nije odredio niti propisao vrstu ni formu namaza pa čak nije preciznije odredio ni vrijeme molitve. Ostavio je to pitanje otvorenim. Muhammed, ‘alejhis-selam, je propisao i detaljnije odredio vrste namaza, način i vrijeme njihovog obavljanja. Tako smo saznali da se ova obaveza sastoji iz pet dnevnih, jednog sedmičnog i dva godišnja namaza: sabah, podne, ikindija, akšam, jacija, džuma i bajrami. K tome treba dodati još dženaze-namaz, kao i teraviju. Za mene je ova činjenica veoma važna. Ona mnogo govori. Nije to Kur’an učinio slučajno. O tome treba razmišljati a iz toga izvlačiti potrebne zaključke. Njih bi moglo biti više.” (Husein Đozo, “Islam-Namaz”, Izabrana djela, El-Kalem i FIN, Sarajevo, 2006, str. 362). Kada je riječ o zekatu, on smatra propis zekata važnim „da bi se stvorila potrebna materijalna baza za podmirenje svih društvenih potreba i funkcija, koje su u skladu sa dinamičnim razvojem društva u stalnom porastu…kao što je taksativno objašnjeno u ajetu inneme-s-sadekatu…To je obavezni doprinos za opće potrebe” Nadalje u istom tekstu iznosi veoma liberalno mišljenje kad kaže:” Ne vidim nikakvih smetnji, da se koncepcija zekata ponovo razmorti i razradi u svjetlu potreba savremenog društva. Ne samo da nema smetnji nego se to nameće kao prijeka potreba ako se misli na bilo kakvo oživljavanje islamske misli. Na prvom mjestu trebalo bi ponovo razmotriti pitanje visine stope, zatim vrste imetka koje se oporezuju zekatom, nužne potrebe, nisab i način ubiranja i raspodjele”. (Husein Đozo, “Islam-zekat”, Izabrana djela, El-Kalem i FIN, Sarajevo, 2006, str. 373).

[9] V. Kur’ an 4:59; 4:80; 24:56, 24:63 i drugi.

[10] U svom oproštajnom  govoru na Arefatu,  Poslanik Islama ‘alejhi’s-selam,  svojim sljedbenicima je poručio: “Ostavljam  vam dvije stvari, kojih ako se budete držali nećete zalutati, Allahovu Knjigu i moj sunnet.” (Tirmizi, Hakim, Malik) Enciklopedija hadisa, tom I, str.73.

[11] 2007. godine Rijaset IZ u BiH je organizovao dvodnevni naučni skup o islamskoj  tradiciji Bošnjaka: izvorima razvoju, institucijama i perpektivama. Čitaocima preporučujemo konsultiranje Zbornika radova sa spomenutog  naučnog skupa kako bi se opširnije upoznali o ovoj temi. Naročito referat pod naslovom “Značenje i značaj islamske tradicije” kojeg je podnio uvaženi prof. Adnan Silajdžić, profesor sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. (Adnan Silajdžić, “Značenje i značaj islamske tradicije” u Zbornik radova sa naučnog skupa ” Islamska tradicija Bošnjaka: izvori, razvoj, i institucije, perspektive“, Rijaset islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008., str. 13.)

[12] U ovom periodu društvo je doživjelo značajne promjene. Prije svega, odvijao se postupni prelaz iz starog feudalnog, u novo građansko društvo. Zatim se dogodila industrijska revolucija, čime su se  temeljno izmijenili raniji politički, ekonomski i društveni sistemi u većem dijelu svijeta. (Vidi v.: Eric Hosbsbawam, Doba revolucije, Evropa 1789-1848, Školska knjiga, Zagreb 1987, pogl. II: 42-61, te pog. XII- XV, str.  187-245.)

[13] Pregled tih pokreta:  pokret Šah Waliullaha u Indiji (1702-1762.) ;pokret Muhammada b. Abdulwahhaba u Saudijskoj Arabiji (1703.-1792.);  fulanijski u Nigeriji (1754.-1817.); faridijski pokret Hagi Šarijatullaha u Bengalu (1764.-1840.); pokret Ahmada Barawlija u Indiji (1786.-1831.); senusijski u Libiji (1787.-1859.);  padrijski u Indoneziji (1803.-1837.) i mehdijski pokret u Sudanu (1848.-1885.). ( Vidi v.: Adnan Silajdžić, Muslimani u traganju za identitetom, str. 16-31.)

[14] Prije svega misli se na  Sayyid Ahmad-khan Bahādura (1817-1898); Ğamāluddīn al-Afgānīja (1839-1897); Muḥammada  ‘Abduhūa (1849-1905); Muhammada Rashid Ridā (1865-1935), te Muḥammada Iqbāla (1877-1938). (Vidi v.: Enes Karić, “Savremeno islamsko mišljenje i  odnos prema Martinu Lutheru i protestantizmu” Glasnik 1-2/2014., str. 17-40.)

[15] O tome moguće je mnogo pronaći u govoru Poslanika,’alejhi.selama ali i u prvom izvoru islama-  Kur’anu Časnom. Tako npr. prenosi se da je Muhammed, ‘alejhi-selam rekao  da prvo za što će čovjek biti pitan na Sudnjem danu, bit će namaz – pa ako mu namaz bude valjan (ako ga bude izvršavao redovno), i ostala će mu djela biti ispravna (Taberani). A također, Allah, dž.š. u 74. poglavlju  navodi pitanje koje će biti postavljeno onima koji u Vatru uđu, pa prvi njihov odgovor će biti: “nismo bili od onih koji su namaz obavljali” (74:42.-43.)



Share.

Leave A Reply