Haris Islamčević: Suprotni smjer kao Pravi Put

6

Migracija stanovništva je prisutna od kad je svijeta i vijeka. Ljudi su, od pamtivijeka, mjenjali svoju životnu sredinu: zbog posla, boljih uvjeta za život, bijega od nemogućnosti normalnog bitisanja..

Tako su i naši su/narodnjaci već sredinom prošlog stoljeća krenuti Arbeit nach Deutchland, ali ne i samo u tu rajsku obećanu zemlju.  Tako legenda kazuje kako je jednog dana Bosanac krenuo Putevima (egzistencijalnog) spasa i selameta, i negdje na uključenju na autobahn upao u pogrešan smijer.

Odmah su se nadležene službe alarmirale, obavijest na radiju je krenula: “Oprez, na petnaestom kilometru autoputa se kreće vozilo u pogrešnom smjeru. Molimo Vas za opreznu vožnju…“. Sluša to naš lik, i zavika: „Ma šta bolan jedan, ima ih najmanje pedeset!!“.

U svom životu čovjek u većini slučajeva djeli mišljenje kako je on, apriori, uvijek upravu, dok drugi su u suprotnosti. Nesporna je činjenica da optimizam treba krasiti svakog od nas, ali on mora biti protkan realnošću i objektivnošću.

Imajući u vidu svu teškoću koja je „najahala“ na suvremenog čovjeka, nije ni čudo kako se današnji prosječan bosanskohercegovački čovjek ponaša. Kod same zamisli situacije čovjeku se zaledi krv u venama, odsjedi promtnije nego Tale: višečlana porodica, radnosposobna, troje-četvero djece, ćaća i mater godinama su puka statistika za birou za zapošljavanje.

Kako da takav čovjek bude objektivan, upitno je koliko je i pri zdravoj pameti. Daj onom u srednjoj školi za kartu, sendvič, daj osnovcu sokić i kiflu, pribavi hanumi namjernice za ručak… Koliko god mi bili, prividno produhovljeni  silnim religijskim porukama i instrukcijama da čovjek nije pravovjeran ako mu komšija zanoći gladan, a on sit; da je dragi Bog kroz instituciju zekata odredio kao instrument uspostavljanja socijalne pravde; da kur'anska koncepcija bogastva podrazumjeva da ono „ne smije kružiti unutar uskog kruga ljudi“ kako bi se spriječila ekonomska polarizacija društva..; u praksi, nažalost, slabo tragova svega toga primjećujemo. A čovjek nije ono što jeste, nego ono što čini, filozofski se znamo izražavati.

Stavovi bosanskohercegovačkog čovjeka često su čvršći od čelika. Prije će „crknut“ nego što će priznati svoju po/grešku. Znam se zapitati zašto predstavlja aporije kazati izvini, oprosti, jest ja sam pogriješio?! Da li to sebi umišljamo da smo nepogrešivi?! Da smo toliko dobri, dobro činimo, i uvijek, ali baš uvijek pravo imamo?! Dobro je jedan kazao, da sa preseljenjem Poslanika Islama više nema dobrih, nego samo loših i manje loših.  Zašto nismo u stanju prihvatiti mišljenje s kojim se ne slažemo?! Htjeli bi da se naši stavovi i mišljenja bespogovorno prihvataju, a mi nismo u stanju drugačiji stav do kraja ni saslušati.

Klišeizirana odavno je postala ona Voltairovska: “Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.” A da ne kažem da se suprotna strana, u stavovoma, kada je u pravu uzime u obzir. Naprotiv, kada smo i svjestani da ono što nam „druga strana“ govori je ispravno, pa čak i bolje od onog kako mi posmatramo na datu situaciju, iz oholosti i ne znam ti čega sve, nećemo to uvažiti, niti tako postupiti. Iz rukava brzo ćemo izvući „as“ agrument zašto to nije dobro. Sami sebe lažemo, i svjesno obmanjujemo. No, to je „kratkog daha“, jer „lažne predstave i pričini uvijek nestaju“, kako Bog veli.

Nije Pravi Put „pravi“ samo zato što ga mi vidimo kao takvog. Zbog svojevrsne auto-obmane, ono što smatramo dobrim i pravim, u stvarnosti bude sasvim drugačije: štetno i pogrešno za nas. Kur'an taj paradoks čovjekovog življenja apostrofira: „Nekad nešto ne volite, a može biti dobro za vas; a nešto volite, a ono ispadne zlo po vas – Bog zna, a vi ne znate“.

S toga, ispravna životna filozofija jeste da krećemo od sebe prema drugima, da kako želimo biti razumjevani – da mi tako druge razumijevamo. U odnosu sa svijetom i životom treba progutati tu knedlu oholosti i egoizma koja se nalazi u svakom sopstvu, i ovisno o razini svjesnosti sebe i Boga dragog je kontrolišemo.

Pravi Put je jasan i nedvosmislen. Nema sumnje u njega. Samo trebamo voditi da na životnom autoputu ne uđemo u pogrešan smjer, uslijed čega će nam sve/svako izgledati da ide u krivom (suprotnom) smjeru, a samo mi u pravom. Dok ne naletimo na životnog  FAP-a sandučara ili tegljača.

H. Islamčević



Share.

6 komentara

  1. Dragi moj Hari posto znam da si skolovani od svog sefa Huseina (konja) Kovacevica uputi ga na pravi smjer jer ti nisi zavrsavao visoko zvanje po garazama u Ljusini i stico profesorsko zvanje kao on pa ga zato upravi u smjeru Buzima jer vozi i druge dzematlije opcenito ljude u drugom smjeru jer nezna da je Blud(zinaluk) u Islamu strogo zabranjen ili to nije ucio u Ljusini i da je sex strogo zabranjen u damiji voditi tvoj sef a znas i ti to da je cinio stoga i moralno i bozija naredba ti je da zlo otklonis na vise nacina Jezikom,Rukom,ili da precutis zato pokazite mu smjer da ne vodi i druge ljude u pogresnom pravcu selam hari tvoj drug Veiz

  2. Islamčeviću, Islamčeviću… znam da ste otvoreni i bez dlake na jeziku, zanima me dal poduzimaš i sta preduzimas unutar islamske zajednice u kojoj radis u vezi mnogih problema koji se nalaze? Znam da imate mnogo informacija samo pitanje je sta radite po tom pitanju!?

  3. Sad vam IZ smeta. Sve ste porušili i IZ je jedina ostala netaknuta, lako je blatiti dokažite to sto govorite ili začepite labrnje…

Leave A Reply