ADHD se danas smatra najčešćim mentalnim poremećajem kod djece, a prisutan je i kod odraslih osoba. Dijagnosticira se prema Dijagnostičko-statističkom priručniku mentalnih poremećaja (DSM IV).Češće se javlja kod dječaka nego kod djevojčica. Javlja se rano u detinjstvu (oko 3. do 4 godine), traje dugo (perzistira kroz vrijeme), uz varijacije u stepenu i izraženosti pojedinih simptoma. Prevalenca je 3-5% a u literaturi se navodi 12% među školskom djecom. Simptomi koji upućuju da se radi o ADHD su nepažnja, impulzivnost i hiperaktivnost.
U oko 75% djece navedeni oblici ponašanja traju i u adolescentnom dobu, od kojih 50% nalazimo i u odrasloj dobi.Kod neke djece mogu biti izražena sva tri simptoma istovremeno dok kod druge se javlja samo jedan ili dva od njih. Sva djeca ne pokazuju ista ponašanja te se mogu razlikovati blagi od znatno jačih simptoma ADHD-a. Ponašanja (simptomi) se ne javljaju na isti način u svim situacijama.
Razlike imeđu dječaka i djevojčica se ogledaju u tome što su dječaci više hiperaktivni, hiperaktivnost se kod njih ispoljava kroz motorno, dok su djevojčice više nepažljive (npr. sanjare), a hiperaktivnost se kod njih ispoljava kroz verbalno i emocionalno (npr.brbljive, plačljive).
ADHD se pojavljuje u tri pojavna oblika i to :
- Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj, kombinirani oblik
- Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj, predominantno nepažljiv tip
- Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj, predominantno hiperaktivni tip.
Djeca sa izražena sva tri simptoma obično grubo i nepristojno odgovaraju odraslima, stalno su u pokretu, isuviše su glasna, prkose i suprostavljaju se (posebno kada su u pitanju adolescenti). Djecu kod koje je izražen poremećaj pažnje kao glavni simptom zovemo i „tihim sanjarima“. Obično ovaj simptom se češće javljaja kod ženske djece. Ova djeca su nepažljiva, često gube stvari, zadatke ne mogu izvršavati samostalno, nemotivirana i nezainteresovana su, a sam problem može ostati neprepoznat kroz duži period.
Simptomi ADHD su:
- Deficit pažnje – je i najčešći simptom. Takve osobe su nemarne, teško započinju zadatke, imaju probleme sa fokusiranjem pažnje, teško organizuju poslove a prisutni su problemi i sa pamćenjem.
- Hiperaktivnost – djeca ne mogu dugo sjediti mirno, čak ni kratko vrijeme, stalno se vrte, vrpolje. Penju se, vrpolje i trče i onda kada nije prikladno. Osjećaju se nemirno i nervozno te ne mogu da uživaju u čitanju ili nekim drugim mirnim aktivnostima. Ove osobe puno pričaju, ne mogu mirno sjediti. Kod odraslih je ovaj simptom manje izražen.
- Impulzivnost – kod ovog simptoma osobe ne mogu napraviti pravu procjenu, imaju teškoće sa rješavanjem problema, te probleme u međuljudskim odnosima.
Djeca sa ADHD se doživljvaju kao“ zločesta“, „nemirna“, „neodgojena“ djeca ili kao „lijena i „nezainteresirana“. U suštini radi se o maštovitoj, zainteresiranoj djeci sa puno energije, samo tu energiju treba pravilno usmjeriti. Ova djeca da li zbog odsutnosti, zbog deficita pažnje ili zbog pretjeranog nemira i impulzivnosti često doživljavaju kritike sredine u kojo žive a često su kritikovani i roditelji koji se okrivljuju za pogrešan odgoj i vaspitanje iako i samim roditeljima je potreban savjet i podrška kada su u pitanju djeca sa ADHD. Ni sam roditelj ne zna kako postupati sa takvim djetetom. Ukoliko se ne reaguje na vrijeme taj problem se u cjelosti prenosi u predškolsku i školsku ustanovu.
Kod djece sa ADHD se mogu uočiti dodatne teškoće snalaženja u životu, teškoće učenja, teškoće u ponašanju (agresivnost, bježanje od kuće), te anksioznost i depresija. Obično se javljaju kao rezultat kritika i nerazumijevanja okoline, te stalnih kritika zbog ponašanja. Ta djeca mogu s vremenom postati ogorčena sistemom i očekivanjima okoline, pa se kod njih javlja osjećaj manje vrijednosti, nisko samopouzdanje…
Djeca sa ADHD najteže funkcioniraju u školskom sistemu koji je jasno struktuiran i dobro organizovan.
Činjenica je da hiperaktivno dijete vrlo često objektivno ometa grupni rad ukoliko ne postoji individualizirani pristup u nastavi prilagođen teškoći i potrebama djeteta. Stoga je u školskom sistemu potrebno učiteljima olakšati rad organiziranjem edukacija koje im pomažu u radu s hiperaktivnom djecom.
Veliki broj poznatih naučnika, umjetnika i glumaca imao je ADHD. Gotovo je nezamislivo da su i oni bili obilježavani kroz rast i razvoj kao loši te da baš nisu bili uspješni u školi. Neki od njih su Albert Einstein, Thomas Edison, Bill Gates, Wolfgang Amadeus Mozart, Leonardo da Vinci, Vincent Van Gogh.
Biti roditelj veoma zahtjevnom djetetu sa ADHD posebno u slučaju kada su zastupljena sva tri simptoma je veoma teško. Roditelji često prolaze osjećaj ljutnje, okrivljuju često dijete pa i sebe za propuste u odgoju, mogu biti razočarani, prestrašeni, zbunjeni, tužni i zabrinuti. Ponekad i ne razumiju šta se sa djetetom događa, imaju malo pomoći i podrške i izloženi su kritici. Tako se krug negativnih utjecaja na roditelja i dijete zatvara i često ni sam roditelj više ne zna kako iz njega izaći. Naravno, želja je svakog roditelja da njegovo dijete bude sretno i dobro uklopljeno u životno okruženje, da bude uspješno i sretno te da ne da bude obilježeno.
Stoga preporučujem roditeljima djece sa ADHD da uspostave tačnu dijagnozu a potom da se detaljno informišu i prikupe sve informacije o simptomima ADHD kako bi na pravi način pomogli svom djetetu. Važno je da se dijagnostika ADHD-a provede timski, da u njoj sudjeluje čitav tim stručnjaka i to pedijatar, defektolog, logoped, učitelj, dječiji psihijatar, neuropedijatar.
ADHD se teško utvrđuje prije četvrte–pete godine života jer se karakteristično ponašanje mlađe djece više međusobno razlikuje, a prirodno je i da su mlađa djeca motorički aktivnija. Hiperaktivnost i impulzivnost pojavljuju se u dobi od tri do četiri godine, dok se problemi vezani uz nepažnju pojavljuju kasnije, s pet do sedam godina, a najčešće se u pravom smislu primjećuju nakon ulaska u formalni sistem školovanja.
Roditelji zbog nemogućnosti da kontroliraju dječje ponašanje te zbog izloženosti pritisku i kritikama okoline često negativno reagiraju na djetetovo ponašanje kaznama i negativnim emocijama što samo pojačava djetetov problem. Potrebno je stvarati poticajno okruženje koje i djetetu i obitelji daje mir i sigurnost te pomaže prevladavanje teškoća.
Marko Ferek, autor knjige Hiperaktivni sanjari, koju je napisao iz vlastitog iskustva hiperaktivnog djeteta napisao je: „Ako mislite da niste dovoljno dobri to je samo zato jer niste dovoljno duboko pogledali u sebe. I ne zaboravite ono vrlo bitno – bogatstvo svijeta leži u njegovoj raznolikosti.“
Piše: mag defektolog-logoped Edita Baković
Sljedeće sedmice: Djeca sa teškoćama u učenju
KOMENTARI