Gdje su nestali svi ljudi? Eno ih ispred svojih ekrana, naravno, gdje stalno idu ovih dana. Digitalna sila ima način da se probije svugdje, do tačke kada porodica ne može sjediti zajedno u prostoriji pola sata bez da neko, ili svi, ne razgule..
Kada se pojavila prva knjiga Harry Potter, 1997. godine, to je bilo samo godinu dana prije nego što je pokrenut univerzalni pretraživač Google. Tako Hermione Granger, šarmantna sveznalica, još uvijek ide u biblioteku Hogwarts i provodi sate i sate pretražujući hrpe knjiga, kako bi saznala šta je aždaja ili kako spraviti ljubavni napitak. Ideja da bi studentica čarobnjaštva umjesto toga mogla imati čarobnu tablu na koju bi napisala neko ime i za pola sekunde dobila gomilu vijesti, naučnih radova, knjiga i slika (uključujući i slike koje ne bi smjela gledati) je bila za Quidditch metlu predaleka. E sad, pošto ju je zapala uloga knjiškog moljca, ona mora stalno kopati po knjigama u filmovima Harry Potter, dok djeca u publici, koja su u međuvremenu porasla, gurkaju svoje roditelje. “Zašto ona to radi?”, šapću. “Zašto to jednostavno ne potraži na Google-u?”
Da stvarnost mašina može prestići maštu magije, i to za tako kratko vrijeme, potkrepljuje tvrdnju da su tehnološke promjene u komunikaciji sa kojima živimo bez presedana. Ne radi se samo o tome da proživljavamo jednu od mnogih tehnoloških revolucija; radi se o tome da je naša tehnološka revolucija ujedno i velika društvena revolucija. U proteklih dvadeset godina revolucija se nije toliko ticala morala, koji je ostao uglavnom nepromijenjen, koliko sredstava: na HBO si mogao reći “jebiga” još osamdesetih godina; promjena je što sada možemo tweet-ovati ili IM-ovati ili sms-ovati to “jebiga”. Glavna tema naših romanopisaca je informacija; glavna opsesija naših naučnika je šta informacije rade našoj inteligenciji.
Veličina promjene je tolika da je sve više literature koja je kritikuje ili slavi. Serija knjiga koje objašnjavaju zašto knjige više nisu bitne je paradoks koji bi Chesterton smatrao nemogućim, ali one su tu, i dolaze u svim tipičnim okusima: hvalospjev, opomena, trezvenost, i naslada. Kada je izumljen električni toster, nesumnjivo je bilo knjiga koje su pisale da će toster otvoriti nove horizonte u vezi s doručkom, o kojima se nije ni sanjalo u danima kada je hljeb bivao spržen nad otvorenim plamenom; knjiga koje su vam govorile da će toster značiti kraj danima kreativnog doručka, pošto naša djeca koja odrastaju uz potpuno identične kriške hljeba, napravljene tako da svaka stane u jedan isti otvor, nikada neće znati kakva je njihova vlastita vekna; i knjiga koje su vam govorile da će toster ponekad napraviti bolji doručak, a ponekad gori, i da je cijena ovog saznanja cijena knjige koju ste upravo kupili.
Sve tri vrste se nalaze među novim knjigama o Internetu: možemo ih svrstati u tri grupe: “Nikad-bolje”, “Bolje-nikad” i “Tako je oduvijek”. “Nikad-bolje” vjeruju da smo na pragu nove utopije, gdje će informacije biti besplatne i demokratične, vijesti će se praviti odozdo, svijetom će vladati ljubav, a kolačići će se sami peći. “Bolje-nikad” misle da bi nam bilo bolje da se to nikad nije ni desilo, da je svijet kojem se bliži kraj superiorniji od onog koji dolazi na njegovo mjesti, i da, ako ništa drugo, knjige i časopisi daju privatni prostor našem umu, za razliku od bombardovanja brzim informacijama. “Tako-je-oduvijek” insistiraju da se u svakom trenutku u modernom dobu nešto slično dešava i da novi način organizovanja podataka i povezivanja korisnika uvijek oduševljava jedne dok druge plaši—a činjenica da se ovako nešto dešava je upravo ono što karakteriše moderno doba. Nade polažemo u “Nikad-bolje”; razum je uz “Tako-je-oduvijek”; a gdje nam je srce? Pa, nakon dvadesetak pročitanih knjiga, srce vam je bliže “Bolje-nikad”, a onda se vrati na neko mjesto koje je bliže domu.
U grupi “Nikad-bolje”, knjiga “Kognitivni višak” njujorškog profesora Claya Shirkyja autora i mnogih članaka i blogova koji najavljuju dolazak digitalnog milenijuma je najpoletnija i naizgled ima najviše samopouzdanja. “Naizgled,” jer u njoj ima elemenata pretjerane provokacije (Znači ljudi ne čitaju Tolstoja? Pa, Tolstoj je bezveze.) što ukazuje na to da je ispod površine prisutna nervoza. Shirky vjeruje da smo na vrhu nadolazećeg talasa demokratizacije informacija: Gutenbergova štamparska mašina je proizvela Reformaciju, koja je proizvela naučnu revoluciju, koja je proizvela Prosvjetiteljstvo, koje je proizvelo Internet, svaki pokret više emancipatorski nego onaj prije njega. Mada će možda biti potrebno neko vrijeme, nova tehnologija povezivanja, spajajući ljude u nove zajednice na nove načine, neminovno će dovesti do veće slobode. To je Wired verzija Whig istorije: uvijek bolje, naprijed i uvis, nezaustavljivi progres. U antologiji Johna Brockmana “Da li internet mijenja način na koji razmišljate?,” psiholog evolucionist John Tooby izražava svoje ushićenje “Svuda oko nas vidimo promjene u nastanku koje su ravne štamparskoj revoluciji ili je prevazilaze” i pravi istu proširenu paralelu sa Gutenbergom: “Štamparstvo je upalilo intelektualni potencijal ogromnog dijela populacije koji je ranije traćen…Slobode mišljenja i govora (tamo gdje ih ima) su bili neočekivan produkt štamparske prese.”
Shirkyjeva i Toobyjeva verzija “Nikad-boljeg” ima svoja ushićenja, ali istorija koju koriste kao da je uzeta sa kutije žitarica. Na primjer, ideja da je štamparska mašina u kratkom roku izrodila način razmjene informacija, demokratski i odozdo prema gore, je okrutno izvrtanje istine. Ako štamparska mašina jeste pogurala Reformaciju, jedna od najvećih ideja koju je pogurala je bila Luterov novoizumljeni apsolutistički antisemitizam. A ono što je uslijedilo nakon Reformacije nije bilo Prosvjetiteljstvo, nova era slobodne razmjene znanja. Ono što je uslijedilo nakon Reformacije je zapravo Kontrareformacija, koja je koristila ista sredstva tj. štampane knjige za širenje ideja o tome kakvi su idioti bili reformatori, i koja je zametnula stogodišnji religijski rat. Pedesetih godina osamnaestog vijeka, više od dva vijeka kasnije, Voltaire je pisao o grozotama tih drugih knjiga koje su pozivale na spaljivanje živih ljudi u činu vjere. Pokopani u Toobyjevoj maloj zagradi “tamo gdje ih ima” su milioni ljudskih tijela. Ako su se ideje demokratije i slobode pojavile na kraju štamparske ere, to nije bilo zbog neke tehnološke logike već zbog paralelnih izuma, kao što su ideje ograničene vladavine i religijske tolerancije, koje su veoma teško izvojevana kroz istoriju.
Naravno, ako dovoljno rastegnete vremensku skalu, i ako ste dovoljno opušteni kad su u pitanju uzroci, možete pripisati štamparskoj mašini zasluge za šta god hoćete. Ali svi mediji moderne svijesti- od štamparske prese do radija i filmova su bili korišteni od strane autoritarnih reakcionara, zatim od modernih totalitarista, da bi smanjili slobode i sproveli konformizam, jednako revnosno kao što su bili korišteni od strane libertarijanaca za širenje sloboda. Kako Andrew Pettegree pokazuje u svojoj finoj novoj studiji, “Knjiga u renesansi,” glavni nosilac štamparske revolucije u Evropi sedamnaestog vijeka nisu bili disidentski pamfleti već kraljevski proglasi, koji su se štampali u hiljade primjeraka: gotovo svi novi mediji tog vremena su radili, u suštini, za kinglouis.gov.
Čak ni kasnije, potpuno totalitarna društva nisu spaljivala knjige. Oni su spaljivali neke knjige, dok su štamparske prese i dalje izbacivale tolike količine da se pričalo da je Staljin do sredine pedesetih imao više knjiga u štampi od Agathe Christie. (Sjetite se da u “1984” Winstonova djevojka radi za izdavačku kuću Big Brother.) Ako želite da štampanoj knjizi, ili bilo kojem drugom predmetu koji su napravile mašine, pripišete zasluge za sve dobro što se desilo, morate ga držati odgovornim i za loše stvari. Internet može proizvesti više slobode u narednih sto godina, ali ne postoji istorijski zakon koji kaže da to mora tako biti.
Mnogi od bolje obaviještenih iz grupe “Nikad-bolje” traže potvrdu ne u haotičnoj istoriji i zbrkanoj politici već u psihologiji u pravoj ekspanziji našeg uma. Argument, razrađen u Andy Clarkovoj knjizi “Superveliki um” i Robert K. Loganovoj “Šesti jezik,” započinje tvrdnjom da kognicija nije mali program za obradu podataka koji se nalazi u vašoj glavi, u Robby Robot stilu. To je konstantan protok informacija, memorije, planova i fizičkih kretnji, u kojem se jednaka količina razmišljanja odvija tamo vani kao i tu unutra. Ako je televizija proizvela globalno selo, Internet je proizveo globalnu psihu: svi su priključeni kao neuroni, tako da smo u očima Marsovca koji nas posmatra zaista dio jednog planetarnog mozga. Mašine ne mijenjaju svijest; mašine su dio svijesti. Možda se nećemo ponašati bolje nego što smo navikli, ali sigurno je da razmišljamo drugačije.
Kognitivna uvezanost, na kraju krajeva, i jeste životno pravilo. Moja sjećanja se miješaju sa sjećanjima moje supruge. Kada se ne mogu sjetiti imena ili datuma, ja i ne pokušavam da ga se sjetim; samo nju pitam. Naše mašine tako postaju zamjena za supružnike i naši životni saputnici na struju. Jerry Seinfeld je rekao da je javna biblioteka svačiji patetični prijatelj, koji vam posuđuje knjige na prijateljski zahtjev i samo traži da ih vratite za otprilike mjesec dana. Google je zaista svjetska Thurberova supruga: strpljivo i samozadovoljno se smiješi dok objašnjava razliku između hvalospjeva i elegije i koji je najbolji put do tog malog restorana izvan Hackensacka. Novo doba je takvo u kojem imamo sveznajuću suprugu na dohvat ruke.
Ali, ako postoji kognitivna umreženost, postoji i kognitivna frustracija. Supružnici jedni drugima osporavaju sjećanja jednako koliko se na njih oslanjaju. Sve je u redu dok nešto ne postane zaista važno (na primjer, na sudu za razvod). Na praktičan, direktan način, ograničenja takozvanog “proširenog uma” jasno se vide u narodnoj umotvorini Wikipediji, savršenom proizvodu te nove proširene, uvećane kognicije: kada se lako postigne sporazum, onda je sve uredu, a kada postoji duboko neslaganje u vezi sa vrijednostima i činjenicama, kao što je slučaj sa porijeklom kapitalizma, i to je uredu; dobićete obje strane. Nevolja je kada je jedna strana u pravu, a druga strana griješi, a ne zna da griješi. Na stranicama Shakespeare authorship i Shroud of Turin stalno se vode bitke i pune su neprovjerenih informacija. Kreacionisti zatrpavaju cyberspace jednako učinkovito kao evolucionisti, i proširuju svoj um u istoj mjeri. Naš problem nije opšte odsustvo pameti, već neuništiva moć čiste gluposti, i ni jedna mašina ili um nije dovoljno širok da je izliječi.
“Bolje-nikad” knjige su potresnije od onih “Nikad-bolje” iz istog razloga zbog kojeg je Thomas Gray bio u svom najboljem izdanju na onom groblju: gubitak je uvijek sjajna pjesnička tema. Nicholas Carr, u “Plićak,” William Powers, u “Hamletov BlackBerry,” i Sherry Turkle, u “Sami zajedno,” svi su nijemi svjedoci osjećaja da je novootkrivena zemlja, opšteprisutni svijet BlackBerryja i instant poruka, takav da njegova cijena, koja se plaća istrošenim nervima i izgubljenim satima za čitanje i poremećenom koncentracijom, teško da je vrijedna onog što dobijamo zauzvrat. “Medij je važan,” piše Carr. “Kao tehnologija, knjiga usmjerava našu pažnju, izoluje nas od nebrojenih ometanja koja ispunjavaju naš svakodnevni život. Umrežen računar radi upravo suprotno. On je zamišljen da raspe našu pažnju. . . . Znajući da je dubina naših misli direktno povezana sa intenzitetom naše pažnje, teško je ne zaključiti da kako se prilagođavamo intelektualnom okruženju Neta naše razmišljanje postaje pliće.”
Ove tri “Bolje-nikad” knjige imaju donekle različite priče za ispričati. Carr je jako zabrinut zbog načina na koji Internet kvari naš kapacitet za dubokoumnim razmišljanjem. Njegovo svjedočanstvo o tome kako je do toga došlo u njegovom sopstvenom životu je tugaljivo i poznato, ali on ga malo pomuti insistiranjem da je stvarna šteta učinjena na neurološkom nivou, da se našoj djeci mozak mijenja prekomjernim instant porukama i slično. To zvuči impresivno, ali ispostavlja se da je to suvišno govoriti. Naravno da se u promjene u njihovom mozgu; gdje bi drugo bile? To je isto kao da kažete da treniranje fudbala ne utiče samo na fizičku kondiciju djeteta; već da mijenja i mišićni tonus koji omogućava djetetu da baca i hvata loptu.
Powersova razmišljanja su više koncentrisana na porodicu i praktične stvari. On nabraja, veoma dirljivo, priče o potrganom porodičnom životu zbog vječnog konsultovanja sa smart telefonima i kompjuterskim monitorima:
Neko izađe uz izgovor da ide u kupatilo ili po čašu vode i ne vrati se. Pet minuta kasnije, neko drugi od nas izađe pod istim nemaštovitim izgovorom koji ide otprilike ovako “Moram nešto provjeriti.”. . . Gdje su nestali svi ljudi? Eno ih ispred svojih ekrana, naravno, gdje stalno idu ovih dana. Digitalni sila ima način da se probije svugdje, do tačke kada porodica ne može sjediti zajedno u prostoriji pola sata bez da neko, ili svi, ne razgule. . . . Dok sam gledao kako se odvija trik porodice koja nestaje, i igrao svoju ulogu u tome, ponekad sam osjećao kao da sama ljubav, ili postupci srca ili uma koji čine ljubav, bivaju isisani iz kuće od strane naših ekrana.
On zatim navodi sedam mudraca Platona, Toroa, Seneku, uobičajenu ekipu koja ima šta da nam kažu o samoći i vrlinama unutrašnjeg prostora, što sve stoji, mada on zanemaruje značajnu činjenicu da svi ovi umni ljudi nisu bili u potpunosti naklonjeni vrstama sloboda koje mi sada uzimamo zdravo za gotovo i koje su omogućile novo blagostanje. (On zna da je Seneka savjetovao cara Nerona, ali to drži u fusnotama i insistira da se nevaljali Neron koji poje dok Rim gori ustoličio tek nakon što je otpustio filozofa i počeo se ponašati kao ovisnik o internetu.)
Slično tome, Nicholas Carr citira Martina Hajdegera koji je predviđao, sredinom pedesetih, da će nove tehnoloije razbiti meditativni prostor na kojem počiva zapadnjačka mudrost. Pošto je Hajdeger ne tako davno prije toga išetao iz svog meditativnog prostora pravo u naručje Nacista, teško je biti mnogo nostalgičan za ovom verzijom prošlosti. Istu sumnju osjećate kada Sherry Turkle, u “Sami zajedno,” dirljivo lamentira nad uništenom starom intimnom-čitalačkom kulturom od strane nove daljinske-internet kulture, i citira studije koje pokazuju dramatičan pad u empatiji među univerzitetskim studentima, kod kojih je čini se “daleko manja vjerovatnoća da će reći da je vrijedno staviti se na mjesto drugih i pokušati razumjeti njihova osjećanja.” Šta činiti? Drugi “Bolje-nikad” ukazuju na istraživanja koja bi trebalo da pokažu da ljudi koji čitaju romane razvijaju izuzetnu empatiju. Ali ako bi vam čitanje velikog broja romana dalo izuzetnu empatiju, odsjeci za književnost na univerzitetima bi trebalo da vrve od najsuosjećajnijih i dobrostivijih duša, a za sada to nije tako.
Jedna od stvari koje John Brockmanova kolekcija o Internetu i umu ilustruje je da kada se ljudi muče da opišu stanje u koje ih Internet dovodi dolaze do nevjerovatno poznate slike otuđenosti i fragmentiranosti. Život je nekada bio cjelina, kontinuitet, stabilnost; sada je fragmentiran, iz više dijelova, svjetluca oko nas, nestabilan i nemoguć za popraviti. Svijet postaje Keatsov “san na javi,” kako kaže pisac Kevin Kelly.
Ono što je čudno je da je ova pritužba, iako je naši savremenici “Bolje-nikad” duboko osjećaju, identična Bodlerovom viđenju modernog Pariza 1855. godine, ili onom što Walter Benjamin kaže o Berlinu 1930., ili Marshall McLuhan pri susretu sa televizijom sa tri kanala (i kanadskom televizijom) 1965. godine. Kada su robne kuće imale božićne izloge sa mehaničkim lutkama, svijet se raspadao; kada su gradske ulice bile ispunjene konjskim kolima koja su prolazila kraj šarenih postera, nije se više mogla raspoznati stvarnost od simulacije; kada su ljudi slušali Shellac 1978-e i gledali novinske dodatke u boji, svijet je postao kaleidoskop nepovezanih slika; a kada je eter bio ispunjen sumornim crno-bijelim slikama muškaraca u odijelima koji čitaju novine, život je postao neraspoznatljiv od vaših fantazija o njemu. To je bio Marx, ne Steve Jobs, koji je rekao da je karakter modernog života da se sve raspada.
Mi moramo, na nekom nivou, imati potrebu da ovo bude tačno, pošto mi mislimo da je to tačno u vezi sa toliko različitih stvari. Mi proživljavamo ovaj osjećaj polomljenosti tako duboko da ga pripisujemo mašinama koje se, posmatrane sa retrospektivne distance, ne čine ni blizu sposobne da je proizvedu. Ako je sve što imate čekić, ide izreka, sve vam liči na ekser; a ako mislite da je svijet polomljen, svaka mašina vam se čini kao čekić koji ga je polomio.
Intuicija ove vrste pokreće posljednju školu, “Tako-je-oduvijek”, kada razmišljaju o novom digitalnom dobu. Osjećaj vrtoglave prezatrpanosti je centralno iskustvo modernog doba, oni kažu; u svakom trenutku, mašine prave nova kola za povezivanje i protok, što je očigledno koliko i poštanske markice koje omogućavaju naučnicima iz osamnaestog vijeka da sarađuju poštom, ili inovativno koliko i Wi-Fi konekcija koja omogućava šesnaestogodišnjaku u New Yorku da se konsultuje sa svojim tutorom u Bangalore. Naša sadašnji osjećaj zbunjenosti je isti stari osjećaj zbunjenost.
Među “Tako-je-oduvijek”, istoričarka sa Harvarda Ann Blair je možda najambicioznija. U svojoj knjizi “Previše za znati: Upravljanje akademskim informacijama prije modernog doba,” ona tvrdi da je to kroz šta mi prolazimo isto kao ono kroz šta su drugi prolazili nekada davno. Nasuprot karikiranoj istoriji Shirkyja ili Toobyja, Blair tvrdi da osjećaj zatrpanosti informacijama nije posljedica Gutenberg već je bio prisutan prije nego što je započelo štampanje. Ona želi da se odupremo “pokušaju da se kompleksna uzročno-posljedična veza prelaza iz Renesanse u Prosvjetiteljstvo pojednostavi na uticaj tehnologije ili bilo kojeg određenog skupa ideja. Uostalom, ključna revolucija nije bila u štampanju već u papiru: “Tokom kasnog srednjeg vijeka vrtoglav rast u proizvodnji rukopisa, pomognut upotrebom papira, praćen velikim rastom broja čitalaca van manastirskih i školskih konteksta.” Iz tog razloga, naš um je izmijenjen manje knjigama nego katalozima. Aktivnosti koje se čine u potpunosti u skladu sa 21. vijekom, ona pokazuje, započele su kada su ljudi prenosili iz jednog rukopisa u drugi; pravili zbirke vijesti u kompendijumima; dijelili sažetke. “Rani moderni pretraživači” nastali su silom prilika: spiskovi vlasti, spiskovi naslova.
Svi su se žalili zbog onog što nove informacione tehnologije rade našem umu. Svi su govorili da je poplava knjiga proizvela nemirnu, polomljenu pažnju. Svi su se žalili da pamfleti i poezija kvare sposobnost djece da se koncentrišu, da se velike dobre ručno rađenje knjige ignorišu, da su izgurane od strane štampanih izdanja koja su, kako je Erazmus rekao, “glupava, neznalačka, maligna, klevetnička, luda.” Čitalac koji konsultuje katalog kartica u biblioteci je živio revoluciju veliku i zbunjujuću kao što je naša. Indeks knjiga je bio pretraživač tog doba, i morao je biti objašnjen nadugačko zbunjenim istraživačima kao i Hermionino poimanje “traženja informacija”.” Ta jedinstveno zla i nužna stvar, sveobuhvatan pregled mnoštva različitih knjiga na sličnu temu, sa nužnim pretjeranim pojednostavljivanjem njihovih ideja, je već bila prisutna u šesnaestom vijeku, i već je bila optužena da izostavlja sve što je bitno. U periodu kada su se pisale mnoge od velikih, klasičnih knjiga za koje više nemamo vremena da ih čitamo, generalna pritužba je bila da nema dovoljno vremena da se čitaju velike, klasične knjige.
Knjige Anne Blair i Pettegreea o vezi između uma i mašina, i kombinacija oduševljenja i očaja koju nalazimo u njihovim tačkama dodira, navode vas na širi zaključak: u svakom datom trenutku, naša najkomplikovanija mašina će se uzeti kao model ljudske inteligencije, i koji god medij djeca budu najviše voljela biće identifikovan kao razlog naše gluposti. Kada je izumljen automatski stroj za tkanje, um je bio kao automatski stroj za tkanje; i pošto su mladi ljudi u tom periodu voljeli romane, jeftini roman je bio ono što je degradiralo naš um. Kada su došle telefonske centrale, um je bio kao telefonska centrala i, u istom periodu, pošto je tada vladao rani bioskop, pokretne slike su nas zaglupljivale. Kada su stigli računari i kada je televizija bilo to što su djeca voljela, um je bio kao kompjuter, a televizija je bila motor našeg idiotluka. Neka mašina nam uvijek pokazuje um; neka zabava proistekla iz mašine nam uvijek pokazuje ne-um.
Naoružani takvim paralelama, “Tako-je-oduvijek” se snishodljivo smješkaju prema “Bolje-nikad” i kažu, “Naravno, neka nova mašina uvijek sve pokvari. Svi smo to već prošli.” Ali “Bolje-nikad” na to mogu reći, “Šta ako internet to zaista čini?” Hipohondrične brige zbog neke kvržice ili sumnjive mrlje nas zasmijavaju—ali prije ili kasnije jedna mala kvržica, jedna nepravilna mrlja će nam doći glave. Svjetovi zaista propadaju. “Oh, to uvijek kažu za varvare, ali svaka generacija ima svoje varvare, a svaka generacija ih asimilira”, jedan Rimljanin je uvjeravao drugog kada su Vandali bili na kapiji, a sljedeće što se desilo je da više nije bilo tople kupke ili dobre knjige sljedećih hiljadu godina.
I ako je uvijek bilo ovako, kako je uopšte došlo do toga da bude ovako? Digitalni svijet je nov, i prava korist i šteta ere Interneta će se pokazati ne u izmijenjenim neuronima ili testovima empatije već u malim promjenama u raspoloženju, životu, manirima, osjećanjima koja ona stvara u teksturi doba. Postoji, na primjer, jednostavan, jeziv osjećaj da je Internet samo glasna i neograničena biblioteka u kojoj sada živimo kao kada bi išli na spavanje svaku noć u fakultetskim bibliotekama, okruženi pamfletima i polemikama i mogućnostima. Tu je sociološka sekcija, naučna sekcija, stare note i meniji, i možeš ići u prostoriju sa žurnalima i čitati stare brojeve New Statesman-a. (I možeš glasno šapnuti prijatelju u susjednom pregratku da vidi rezultate hokejaške utakmice.) Uvidjeti da je to tako znači isključiti nešto melodrame iz teme. Čudno je i novo živjeti u biblioteci, ali nema ništa čudno niti novo u vezi sa bibliotekom.
Ipak, sigurno je da je drugačije kada nešto obuhvati vaš um i kada vaš um čvrsto obuhvati nešto. Mi živimo ne u doba proširenog uma već u doba invertovanog Sebe. Stvari koje su obično stanovale u tamnijim dijelovima ili ludim kutovima našeg uma-seksualne opsesije i teorije zavjere, paranoidne fiksacije i fetiši-su sada “na izvolite”: kliknete jednom i možete čitati o Kenedijevoj biopsiji ili nacističkom pozdravu ili svezanim švedskim stjuardesama. Ali stvari koje su nekad bile vanjske i predmet društvenih pravila opreza i stida, prije svega naša interakcija sa drugim ljudima, se sada lako internalizuje, tako da se čini kao djelo Ida prepuštenog samog sebi. Tako bezgranična malicioznost komentara na internetu nije novoispoljena ljutnja, već ono što svi mislimo, a što smo u prošlosti uvijek društveno obuzdavali, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog izraza na licu slušaoca monstruozna muzika koja teče našim umom se sada svira naglas.
Društvena mreža se bitno razlikuje od društvenog kruga, pošto je funkcija društvenog kruga da ograniči naše apetite, a mreže da ih proširi. Sve što je nekada bilo unutra sada je vani, udaljeno samo jedan klik; mnogo toga što je nekad bilo vani je sada unutra, doživljava se u osami. Pa je mir, spokoj koji osjećamo kada nismo na internetu, i na koji se svi “Bolje-nikad” s pravom zavjetuju, manje vezan za odsustvo maltretiranja od strane drugih, koliko za odsustvo tlačiteljske sile našeg vlastitog unutrašnjeg života. Isključite svoj kompjuter i vaše Ja će prestati bješnjeti u tolikoj mjeri ili toliko glasno.
To je njeno sveopšte prisustvo, a ne određena zla mašina, što nas tlači. Jednostavno smanjivanje prisustva mašine će u velikoj mjeri doprinijeti ublažavanju poremećaja. Što ukazuje, opet, na pas-ne-laje-noću detalj koji može biti od značaja. U “Bolje-nikad” knjigama, televizija nije odbačena ili ignorisana: ona se slavi. Kada William Powers, u “Hamletov BlackBerry,” opisuje dogovor koji njegova porodica postiže da imaju “isključenu nedjelju”, on kaže da “bez ekrana” dogovor ne uključuje televiziju: “Za nas je televizija uvijek bila pretežno zajedničko iskustvo, sredstvo zbližavanja, a ne razdvajanja.” (“Možeš li molim te isključiti taj prokleti kompjuter i doći da gledaš televiziju sa ostatkom porodice!,” sada otac viče na svog tinejdžera.)
Pa ipak, sve što se sada govori o internetu koji uništava naš unutrašnji život se decenijama govorilo za televiziju, i to jednako glasno. Jerry Manderova knjiga “Četiri argumenta za eliminisanje televizije,” sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, kritikovala je ovisničku prirodu televizije i njenu destrukciju unutrašnjeg života gledalaca; malo kasnije, George Trow je iznio teoriju da televizija proizvodi odsustvo konteksta, dezintegraciju okvira upravo ono što, ukratko, internet radi sada. A Bill McKibben završava svoju knjigu o televiziji poredeći gledanje TV sa gledanjem pataka u bari (prednost daje patkama), u istom duhu u kojema Nicholas Carr ostavlja kompjuter kako bi čitao “Walden.”
Sada je televizija bezopasan mali kamin u ćošku, gdje se porodica okuplja da bi gledala “Entourage.” Televizija nije samo bezazlena; ona ima pozitivno dejstvo. To vas navodi na pomisao da ono što je televiziju činilo tako zlom u vrijeme kada je bila zla nije bila sama suština televizije već njena sveprisutnost. Kada prestane da bude sve, ona može postati tek nešto. Pravi demon u mašini je revnosnost korisnika. “Ponedeljak bez mesa” ima prednost u odnosu na prisilno vegetarijanstvo, jer pomaže da se popusti pritisak na sistem ishrane bez postavljanja nepotrebnih zahtjeva prema ljudima. Na isti način, “isključena nedjelja” je bolja ideja nego da se internet u potpunosti isključi, jer pokazuje da nam može biti lijepo i bez ekrana, makar samo na jedan dan.
Hermione, koja je zaglavila u devedesetim, nikada nije dobila svoj iPad, i moraće se boriti s knjigama. Ali možda je instrument novog konektovanog doba već bio u mašti. Jer internet ekran je oduvijek bio kao “svevideći kamen” u Tolkinovom Gospodaru prstenova koji omogućava čarobnjacima da vide cijeli svijet. Njegov dar je ogroman; čarobnjak može sve da vidi. Njegov rizik je stvaran: zle stvari će se mnogo živopisnije registrovati nego ogromna količina dosadnog dobra. Nesreća nije to što korisnici gube svoje znanje o svijetu, već to što mogu izgubiti sav osjećaj za mjeru. Možeš pomisliti da vojska Mordora nije samo ogromna i strašna, što je tačno, već i da je bezgranična i nepobjediva, što nije tačno.
Misli su veće od stvari koje ih proizvode. Naše mašine možda mogu oblikovati našu svijest, ali naša svijest je to što stvara naša uvjerenja, i u skladu sa kojima uglavnom živimo. Tost, kao što svaki “doručkovalac” zna, ne tiče se kvaliteta hljeba ili kako je izrezan, niti se tiče tostera. Jer čovjek ne može živjeti samo od tosta. Sve se zapravo svodi na puter. ♦
Originalno u The Newyorker
KOMENTARI