San brojnih djevojaka i mladića s prostora cijelog Balkana jeste odlazak iz zemalja u kojima žive, kako bi pronašli bolji život u zemljama Zapadne Europe.
Ipak, iako mnogi snivaju da će tamo odmah ostvariti svoje želje, takvo nešto nije čest slučaj, što potvrđuju i priče mnogih koji su otišli “trbuhom za kruhom”. Jedna takva priča stigla je u pismu Ivone Z., čitateljice Fenix-magazina, koja je kazala kako u Njemačkoj, gdje je ona otišla, mora mnogo raditi i dobro zaraditi.
“Porijeklom sam iz jednog malog mjesta u BiH, u kojem ni mlado ni staro nema posla. Završila sam Srednju medicinsku školu i godinu dana nakon, odlučila doći u Njemačku. Htjela sam bolji život, a u svom mjestu ga nisam mogla imati. Spomenut ću samo da tamo odakle sam ja najbolju perspektivu imaju oni koji imaju nekoliko krava i prodaju mlijeko.
Bila sam tužna kad sam završavala školu jer nisam znala gdje će cijela moja generacija. Riječ je o cijeloj jednoj generaciji, ne o nama nekoliko koji ne znamo ni što ćemo, ni gdje ćemo.
Otišla sam na nekoliko dana kod rodice u München. Nagovarala me da dođem, da će mi pronaći kakav-takav posao, ali ja nisam bila sigurna. No, jednog dana je kod njene desetogodišnje kćeri bila prijateljica koja je dobila novu školsku torbu. Rekla je: ‘Ovu staru ću dati nekome ko baš ništa nema’. Kćer od rodice joj je samo rekla: ‘Ponijet ću ja u Bosnu, jer tamo niko ništa nema’. To me dirnulo. Pomislila sam, ta je curica rođena u Njemačkoj. U BiH dođe tek s roditeljima kad su joj školski praznici, a već je vidjela situaciju.
I zapravo je taj njihov razgovor bio okidač koji me natjerao da prihvatim poziv u Njemačku.
Rodica mi je našla posao. Zapravo više poslova. Čistila sam svaki dan kod različitih obitelji. To mi je dobro došlo jer sam naučila jezik u samo godinu dana. Ne savršeno, ali ipak, mogla sam se vrlo dobro sporazumijevati. Odlazila sam i na kurs njemačkog jezika pa je i to pomoglo. Plaća je bila osam eura po satu, a radila sam tri sata na dan. Ali to je bilo u redu jer sam stanovala kod rodice pa nisam plaćala stanarinu. Inače, tom plaćom ne bih mogla imati stan i plaćati režije.
Godinu dana poslije zaposlila sam se kao čistačica u jednoj bolnici u Münchenu. Imala sam 1 400 eura plaću neto i opet nedovoljno da se osamostalim. Ali, pronašla sam jedan mali stančić i štedjela za godišnji odmor. U toj bolnici radi i jedna naša liječnica. U Münchenu je poznata. Kad je doznala da sam završilu za medicinsku sestru, pomogla mi je da se u toj bolnici zaposlim u struci. I evo, sad već radim gotovo četiri godine u toj bolnici kao medicinska sestra i dobro mi je.
Zasad, imam 1 700 eura neto plaću. Nije to neki velik novac, ali opet je početak. Stanarinu i režije plaćam malo više od hiljadu eura i opet mi ostane za neki pristojan život.
Neka niko ne shvati krivo ovo moje pismo. Niti želim njime reći da ljudi moraju ostajati u Hrvatskoj i BiH jer je ovdje teško, niti želim reći da je ovdje bolje nego u domovini.
Bit će vam onako kako nešto prihvatite i što očekujete. Ako previše očekujete nigdje vam neće biti dobro, pa ni u Njemačkoj, kojoj se jedino mora priznati da ukoliko želite raditi bilo šta, nećete biti bez posla”, poručuje Ivona Z.
KOMENTARI