Spavaš li? Da li ti je jastuk dovoljno mekan, postelja čista i mirisna? Jesi li poljubio prije spavanja one koje najviše voliš, poželio im mirnu noć i lijepe snove? Jesi li pogledao ispod kreveta svoje djece, ili možda unučadi, da li tamo vreba neko zlurado čudovište i čeka trenutak tvoje nepažnje da im rastrga dječje snove i prestravi ih do kostiju? Jesu li sigurni oni koje voliš, dok ti bdiješ nad njima i miran san im čuvaš svojim postojanjem?
Šetaš li se ulicama natpoljenim krvlju tuđe djece? Zastaneš li pored puta da se diviš mirisnom cvijeću, ukusnim plodovima i zrelim voćkama? Iz moje krvi su nicali, moja duša ih je ka suncu usmjeravala. Dok si me klao, dok si me silovao, dok si mi utrobu prljavim prstima vadio… Da li si tada primjećivao ljepotu svijeta na koji smo oboje, sa istim pravom, došli?
Da li tvoje oči vide jasno, nakon što su moje suze, moja krv, moj bol kapali po tebi, kao kiša te osvježavali, o monstrume, o izrode, o sramoto roda ljudskoga?! Da li tvoje uši čuju jasno, nakon što si noćima slušao moje krikove, moje vapaje, moja preklinjanja, dozivanje smrti koja bi me od tebe spasila? Dok grliš majku, ljubiš kćerku i unuke – sjetiš li me se? Mene niko ne grli, mene niko ne ljubi, a voljena sam više nego što tvoja otrovna duša i zamisliti može.
Živiš li, da te pitam? Dok udišeš zrak, izdišeš li otrove svoga srca? Dok šutiš kad me spomenu i veličaš ono čega bi se junak stidio, živiš li? Živiš li, pitam te?! Dok moje kosti crvi proždiru, dok mi mezar majčine suze kvase, živiš li? Dok slobodu slaviš, onu za koju si se borio protiv djece, protiv žena, protiv starih koji su sramili tvoje sramote pa te u oči gledali nisu, a ti, o bijedo, mislio da te se plaše. Živiš li, dok tebe ima, a mi ne postojimo više? Kad zatvoriš oči, vidiš li nas? Kad ruke pereš, obojene li su mojom krvlju? Kad se Bogu moliš, pogneš li glavu od poniznosti ili od stida?
Laku noć ti želim. Jer tvoje buđenje ne bih poželjela nikome.
KOMENTARI