Zijo Zukić iz sanskog naselja Mahala, iako zagazio u osmu deceniju života, jedan je od rijetkih preostalih kočijaša u Sanskom Mostu.
Njegova kočija se i danas može vidjeti na ulicama ovog grada, a Zijo ponosno kaže kako je ovaj zanat naslijedio od svoga oca, koji je također bio poznati kočijaš. „Nekada se od ovog posla moglo dobro živjeti, a danas više nije tako. Nešto više posla ima ljeti kada turisti posjećuju ove prostore. Ostali dio godine je mrtva sezona.“, tvrdi Zukić. Sa sjetom se prisjeća vremena od prije dvije i više decenija, kada je vožnja njegovim kočijama, kako kaže, bila prava atrakcija. „Vozio sam stalno mušterije na vodopad rijeke Blihe, na izvorište Dabra ili Zdene i ostale turističke destinacije.“, prisjeća se stari kočijaš.
S ponosom govori o svojoj kočiji koja je proizvedena 1933. godine u austrijskom gradu Lincu i potom uvezena u Bosnu i Hercegovinu. Kaže kako je kočiju kupio njegov otac od Vlade Delića, koji je u vrijeme između dva svjetska rata bio najveći trgovac na ovim prostorima. „Kočija i danas dobro služi. Što Švabo proizvede to vječno traje.“, hvali Zijo svoju kočiju. Sa posebnom ljubavlju govori o svojim konjima kojima posvećuje dosta vremena i ljubavi.
Zukić kaže kako ga konji više koštaju nego što od njih ima koristi. „Bez njih ne mogu, jer sam odrastao s tim divnim životinjama. Svoj život bez njih ne mogu zamisliti.“, kaže Zukić. U svojoj maloj radnji proizvodi raznu opremu za konje, hajmove, uzengije, remenove ali i kožne futrole, kajševe, opasače i druge proizvode od kože.
Za sansko tržište, kaže, nema puno posla zbog toga što je i konja na ovim prostorima sve manje. Zbog toga je Zukić bio primoran da se orjentiše na izvozna tržišta i njegovi proizvodi su naišli na dobar primjer kod ljubitelja konja i konjičkog sporta u Njemačkoj.
KOMENTARI