Lijepa li si

Možda je sudbina prelijepih zemalja da šute ranjenom ljepotom.

Da vrište nebom i rijekama. Kamenim obalama sanjivih vrbaka, oštrim poput noža i mekih poput svilenih postelja.

Možda je sudbina prelijepih zemalja da tišinom vriska svoje ljepote stvore neke ljude, bolje od nas.

Da šapatom svoga dijela neba tiho otope i najkamenitije srce protkano mržnjom.

Možda je sudbina prelijepih zemalja da ih rane a one ti otisnu pečat na duši. Da te prate gdje got odeš. Iz inata. Ili božanskog poslanja.

Možda je sudbina prelijepih zemalja da ih palimo, gazimo.

A one nas tjeraju iznova da ih volimo.

Onako, za inat.

Lijepa li si….

Vijugavi put, Kostajnica – Novi.

Kao da uranjaš u neku svemirsku bajku. Polako, praćen zelenim instalacijama krajolika koje nježno siječe Una.

Nježna i divlja. Brza i mirna. Kao uspavanka. Kao krik. Kao pjesma.

Una. Kao Neretva.

Ljetovanje u Bosni.

Mnogi će podsmješljivo reagirati na tu rečenicu.

Dok nas s prospekata Španije, Francuske bombardiraju žestoke kampanje turističkih zajednica tih zemalja koje vrlo dobro rade svoj posao, Bosna i Hercegovina šuti.

Šute obale prelijepih rijeka. Raftinga.

Šute oaze mira jedne čarobne zemlje.

A ja plovim kroz kanjone Vrbasa. Usjekao se između kamenih obronaka i grli nebo.

Ušuljao se kroz zelenila banjalučkih šetališta. Kao da je izronio iz najljepše razglednice voljenja.

Dok ploviš tom Bosnom, srce hoće da iskoči.

Od ljepote i tuge. U isti tren.

Zašto ja, koja sam iz Bosne i Hercegovine, ne poznajem svoju zemlju?

Zašto mi je nisu pokazali zavodljivi prospekti turističkih zajednica…

Zašto nije in staviti status na fejs: Moje ljetovanje u Bosni…

Ispadaš glup, primitivan, siromašan.

A mi smo tako pametni i bogati. Na kredit.

Šteta što se pamet ne može kupiti na kredit.

Toliko neiskorištene ljepote šuti u jednoj siromašnoj, opljačkanoj zemlji.

Ali in je staviti sliku iz Francuske na fejs.

Nek’ se zna da se ima. Nema veze što ćeš slijedećih godinu dana ravnati minus na kartici koju si provukao da odeš tamo.

Ma nemam ja ništa protiv tih država. Naprotiv, skidam kapu i imaju moj naklon što su unovčili ljepote koje im je nebo dalo.

Nemam ja ništa protiv putovanja – i ja volim putovati.

Ali mi grudi razdire bol, jer nisam upoznala ljepote vlastite zemlje do sada.

Bol što se na račun ustaša, četnika i partizana koji su vječita tema novinskih stupaca eutanizira ljepota i turistička ponuda ove zemlje.

Bol što je više nego očito da vladajućim strukturama čija djeca šalju slike s Bahama u interesu osiromašiti jednu bogatu zemlju.

Bogatu morem, vinogradima, planinama, rijekama. Unom. Neretvom. Vrbasom. Ljudima.

Jer gdje nema siromašnih, nema ni ekstremno bogatih.

Da vam pišem o mom ljetovanju u Bosni, ne bih mogla iz pretinca duše izvući sve te slike. Slike bajkovitih krajolika, jednog velikog gostoprimstva, običnih, velikih ljudi koji te prigrle neviđenom ljudskošću, koji ti uljepšaju spoznaje o životu.

I što ti je ljepše, to je teže. Jer ćutiš u zraku nepravdu, gubitak. A ne mozeš ništa učiniti.

Moj izbor je ljetovanje u Bosni.

Ne iz inata, ne da glumim skromnost ili furam domoljublje.

Nego onako, zbog istinske ljepote postojanja.

Lijepa li si…