Majkino

Budi me miris srebrnih niti koje su čuvale tvoje čelo. Zatvorenih očiju vidim, ponovo, pogled koji me je pratio u sve moje pobjede i poraze. Pogled prepun ponosa, pogled na trenutke ispunjen strahom da će se preteško breme jednom spustiti na moja leđa, a tebe neće biti tu da ga ukloniš, da ga smrviš snagom svoje ljubavi.

Tvoje postojanje na ovom svijetu kao da je bilo samo za mene i zbog mene. Da mene naučiš da budem čovjek, da meni pokažeš kako da poštujem starije i pametnije, da se Bogu molim kad je teško i zahvaljujem kad je dobro, da mrvu kruha poljubim ako dopustim da mi na pod padne. Naučila si me da budem po strani kada smetam i da srušim sve pred sobom ako sretnem nepravdu na svojim putevima.

Dani, mjeseci, godine… Vuku se sporo i ne odnose bol. Suza mi jednakom snagom prži lice kao i onog dana. Utrnu usne kad se sjete posljednjeg poljupca na tvoje čelo, kada je posljednji put miris srebrnih niti udahnut kao jedini čist zrak na ovom svijetu, svijetu kojem si me ostavila, bez sebe.
Majkino.

Najdraže ime koje dobih u životu, nakon ovog što mi roditelji izabraše. Moj pečat, moj opis, moja biografija. Sve se skupilo u tvojim riječima, sve što ikada mogu postati. Živim da te pamtim, dišem da te se sjećam.

Moje postojanje je iz jednog razloga – da držim živom ljubav koju samo majka unučetu može pružiti. Majkinom.