Značajan udio u rasvjetljavanju brojnih slučajeva oduzimanja zemljišnih posjeda, „de iure“ (po pravu) u vlasništvu Bošnjaka i „de facto“ ( u praksi) u posjedu nebošnjaka, nakon austrougarske okupacije, dali su sanski autori Vedad i Edin Bišćević. Oni su u autorskim radovima sumirali rezultate oduzete zemlje na bazi čiflučkih odnosa i agrarne reforme za 57% podataka preuzetih iz zemljišnih knjiga („Gruntovnica“).
Piše: Amir Kurbegović
Njihove analize predstavljaju polaznu tačku za dalja proučavanja navedene problematike područja Sanskog Mosta. Upravo obrađeni podaci iz zemljišnih knjiga o oduzetoj zemlji na sanskom području istinsko su historijsko blago. Uvidom u navedene podatke ustanovio sam da je najviše posjeda oduzeto Mehmed-paši Bišćeviću, posljednjem bihaćkom kapetanu, a kasnije i muselimu. Zaista je njegova sudbina bila, nadasve, tragična. O poznatom Mehmed-paši Bišćeviću pisali su i sanski autori:
„Po pisanju Kreševljakovića i Dževdet-paše u svojim pismima od 1864. godine, Mehmed-paša Bišćević bio je najprije kapetan u Bihaću (1833.-1836.), a onda muselim (1836.-1851.). Iako je stajao uz Portu prognao ga je Omer paša Latas u Carigrad. Kasnije je bio pomilovan, vratio se u domovinu i nastanio se u Sarajevu u kući svoga punca Mustafa paše Babića, kraj današnje vijećnice. Pred smrt je potpuno oslijepio i kao takav išao na Meku. Umro je u Sarajevu 21. februara 1874. Iz ovoga se vidi da mu je žena bila Almaza Babić, kojoj je prepisao svu svoju imovinu pošto nije imao djece. Znači, Dabar je pripadao Bišćevićima, konkretnije Mehmed-begu Bišćeviću“. (V. i E. Bišćević,”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 150)
Iako su se V. i E. Bišćević pozvali na vjerodostojan izvor (Hamdiju Kreševljakovića), pogrešno su naveli godinu stupanja Mehmed-bega Bišćevića na položaj bihaćkog kapetana. Kreševljaković izričito tvrdi: „U kolovozu 1824. bio je bihaćki kapetan poznati Mehmed-beg Bišćević, kasniji Mehmed-paša. On je ujedno i posljednji bihaćki kapetan. Prije kolovoza 1824. udruži se Bišćević s Murat-begom Beširevićem i Hasan-agom Pečkim i udare na Havalu i Džisri Kebir… Za vrijeme Gradašćevićeva pokreta bio je Bišćević na strani Porte“. (H. Kreševljaković,”Kapetanije u BiH”, str. 108-109)
S obzirom da je Porta bujurldijom od 27. XII 1239. odobrila bosanskom veziru Selim Siri-paši da na buntovnike podigne vojsku, što je i učinio 11. I 1240. (09. IX 1824.) te zaveo u Bosanskoj krajini red, proizilazi da je Mehmed-beg Bišćević postao bihaćki kapetan prije 1833. godine. U prilog navedenoj tvrdnji ide i činjenica da je pokret za autonomiju Bosne trajao u periodu 1831/32. godine. Autor navodi i podatak da iza sebe nije ostavio potomstva: „Dva sina što ih spominje Imbro Tkalac u svojim „Uspomenama“ umrla su prije oca“. Iz navedenog se vidi da Mehmed-paša Bišćević više nije imao direktnih potomaka. Je li Kreševljaković u pravu?
Navedene podatke iz biografije Mehmed-paše Bišćevića, potvrdio je još jedan ugledni domaći historičar- Husnija Kamerović. Za razliku od Kreševljakovića, a pozivajući se na isti izvor, Kamberović je obznanio imena dvojice umrlih Mehmed-pašinih sinova:„Mehmed-begovi sinovi Jusuf-beg i Hrustan-beg, prema svjedočenju I. Tkalca, u vrijeme Omer-paše Latasa 1850. umrli su na putu u progonstvo (“Pojela ih pomrčina”). (*Dr. Imbro Ignjatijević Tkalac: Uspomene iz mladosti u Hrvatskoj, knjiga druga, Beograd 1926., str. 53.). (H. Kamberović,”Begovski zemljišni posjedi u BIH“ od 1878. od 1918., str. 259-270)
Ispravnost Kreševljakovićevih i Kamberovićevih tvrdnji najlakše je provjeriti uvidom u zemljišne knjige, što su V. i E. Bišćević uveliko i učinili: „iz ovoga se vidi da mu je žena bila Almaza Babić, kojoj je prepisao svu svoju imovinu pošto nije imao djece. Znači, Dabar je pripadao Bišćevićima, konkretnije Mehmed-begu Bišćeviću“. Zaista ne znam na koji način bi autori objasnili, na primjer, hercegu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću ili njegovoj sestri Resi i zetu Batalu Šantiću, kao i ostalim brojnim zemljovlasnicima sanskog područja prije i poslije njih, kako je Dabar pripadao Bišćevićima!?
Uopće nije predmet spora činjenica da je dabarsko zemljište u jednom vremenskom periodu bilo u vlasništvu bihaćkog kapetana Mehmed-paše Bišćevića. Ali on nije bio ni prvi ni posljednji vlasnik tog područja. Zemlja u Dabru je poslije starog pripala novom vlasniku- njegovoj ženi Almazi Babić iz Sarajeva. U zemljišnim knjigama upisano je ime vlasnika oduzetih posjeda: „Almaza rođ. Babić I brak Bišćević 2 brak Mehmedbeg Kapetanović zvani Ljubuški iz Sarajeva“. (V. E. Bišćević,”Naseljena mjesta općine Sanski most”,Sanski Most”, str. 150).
Naime, doista je zanimljiv podatak sanskih autora da Mehmed-paša nije imao djece, jer su umrla prije njega, Međutim, zato je imao unuka Hasan-bega, četiri praunuka (Vasif-bega, Derviš-bega, Hrustan-bega i Muharem-bega) te brojno potomstvo iza njih. Loza Mehmed-paše Bišćevića nije se ugasila smrću njegovih sinova. Ispravna je konstatacija V. i E. Bišćevića, da je Mehmed-paša prepisao svu svoju imovinu ženi Almazi Babić, ali samo onu koja se vodila pod njegovim imenom. Da li je Mehmed-paša ranije prepisao dio svojih zemljišnih posjeda na sinove?
Naravno da su postojali Mehmed-pašini zemljišni posjedi, koje je prepisao sinovima Jusuf-begu i Hrustan-begu, još za njihova života. Te zemljišne posjede naslijedio je Mehmed-pašin unuk Hasan-beg (organizator otpora u Bihaću prilikom austrougarske okupacije), te njegovi potomci: „Tako su nasljednici Hasan-bega Biščevića (kojeg je strijeljao Prijeki sud 1878.) 1918. posjedovali tek pedesetak selišta, i to uglavnom u Jasenici Hasanbeg, mada neki podaci ukazuju da su oko 1911. imali stotinjak selišta “u selima Vranjskoj, Suhaji, Vojevcu, Gorinji i Jasenici do sela Benkovca”. “(H. Kamberović,”Begovski zemljišni posjedi u BIH“ od 1878. od 1918., str. 259-270).
Na osnovu uvida u zemljišne knjige Dabra, sanski autori ispravno su konstatirali da je Almaza Babić bila u braku sa Mehmed-pašom Bišćevićem i da je on vlasništvo oduzete zemlje pravno prenio na nju. Identičan slučaj utvrdili su i uvidom u zemljišnu knjigu za Majkić Japru, gdje je navedeno ime vlasnika oduzetih zemljišnih posjeda: „Babić Almaza- Nasljedstvo Kapetanović“. (V. i E. Bišćević,”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 485).
Zar ima ikakvih nepoznanica po pitanju vlasništva oduzete zemlje u Dabru i Majkić Japri? Njen prvobitni vlasnik bio je Mehmed-paša, koji je vlasništvo oduzete zemlje pravno prenio na ženu Almazu. Tako je ona, za dvadestak godina braka, postala pravni nasljednik 43.994,83 (= 27.029,51 + 16.965,32) dunuma oduzete zemlje u Dabru i Majkić Japri, na kojoj je bilo 283 (= 190+ 93) kmetska selišta i 1 zabilježen slučaj 1948. godine.
Iako su V. i E. Bišćević ispravno prepoznali stanje po izvodima iz zemljišnih knjiga, ipak su oduzetu zemlju u Dabru i Majkić Japri proknjižili na konto porodice Bišćević. Bez obzira što je udovica Almaza Babić bila de jure vlasnik 43.994,83 dunuma oduzete zemlje u Dabru i Majkić Japri, sanski autori su knjiženje izvršili subjektivno. Upravo je sporno vlasništvo oduzete zemlje u Dabru i Majkić Japri, dirigiralo sveukupni poredak na njihovoj autorskoj tabeli.
Neću ovom prilikom ulaziti u dublju analizu njihove diskutabilne odluke, nego ću pažnju posvetiti na detalj kojeg nisu primijetili. Iz priloženih dokumenata jasno se vidi da je nakon smrti Mehmed-paše Bišćevića, udovica Almaza Babić ubrzo stupila u drugi brak. Ona se udala za Mehmed-bega Kapetanovića zvanog Ljubušak. S obzirom da sa Ljubušakom nije imala djece, Almaza je vlasništvo oduzete zemlje u Dabru i Majkić Japri pravno prenijela na Kapetanoviće.
Mehmed-beg Kapetanović (osnivač lista „Bošnjak“) i njegov sin iz prvog braka Riza-beg (osnivač društva „Gajret“), naslijedili su oduzetu zemlju čiji je prvobitni vlasnik bio Mehmed-paša Bišćević. Tako su pisci Kapetanovići iz Sarajeva, a rođeni Ljubušaci, linijom ženidbe i nasljedstva, došli u direktnu vezu sa oduzetom zemljom na sanskom području. Nažalost, V. i E. Bišćević nisu dobro uvezali činjenice pri obradi podataka za Majkić Japru, jer jasno piše u čijem su vlasništvu oduzeti zemljišni posjedi: „Kapetanović Rizabeg (Mehmedbeg)- Sarajevo“. (V. i E. Bišćević,”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 485)
Po podacima iz zemljišnih knjiga, vlasnik oduzetih posjeda u Majkić Japri bio je Riza-beg Kapetanović. Tu je zemlju Mehmed-paša Bišćević prepisao ženi Almazi Babić, ona novom mužu Mehmed-begu Kapetanoviću, a on i/ili ona njegovom sinu Riza-begu. Pastorak Mehmed-pašine žene iz drugog braka, naslijedio je njegovu zemlju.
Prema tome, nije sporno da je stari vlasnik oduzete zemlje u Majkić Japri bio iz porodice Bišćević. Ako bi prema identičnoj formuli sumirali rezultate oduzete zemlje, konto Bišćevića bio bi uvećan za dodatnih 7.983,16 dunuma (+84 K. S. +16 slučajeva 1948.). U tom slučaju, suma oduzete zemlje porodici Bišćević ukupno bi iznosila, nevjerovatnih, 77.470,84 (= 69.487,68 + 7.983,16) dunuma (K. S. 598= 514+84 i slučajeva 1948. 49= 33+16). Ako su V. i E. Bišćević proknjižili oduzetu zemlju u Dabru i Majkić Japri na konto porodice Bišćević, ne vidim razlog zašto nisu i ovaj komad? Ako se držimo pravne regulative i pravila de jure vlasnik, nameće nam se logično pitanje: Ko je vlasnik oduzete zemlje u Dabru i Majkić Japri?
Porodica Kapetanović iz Sarajeva je pravni nasljednik oduzete zemlje, koja je na bazi čiflučkih odnosa između bega i kmeta (čifčije), kasnije pripala posjedovnim vlasnicima- nebošnjacima. U tom slučaju tabela oduzete zemlje na sanskom području bitno bi se promijenila. Sa konta oduzete zemlje porodici Bišćević umanjio bi se iznos za Dabar i Majkić Japru, a isti uvećao na kontu Kapetanovića iz Sarajeva. Također, Kapetanovići su postali pravni nasljednici ostavštine („Verlassenschaft“) iza Almaze Babić Kapetanović i u Budimlić Japri: „Babić Almaza Kapetanović aus Sarajevo (I Bišćević) Verlassenschaft nach Babić“. (V. i E. Bišćević,”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 999)
Navedenu vrijednost oduzete zemlje sanski autori su po istom modelu proknjižili na konto Bišćevića, umjesto na konto pravnog nasljednika- Kapetanovića iz Sarajeva. U pitanju je nasljedstvo u oduzetoj zemlji iza prijašnjih vlasnika (Mehmed-paše Bišćevića i Almaze Babić Kapetanović). Vrijednost oduzete zemlje koju je porodica Kapetanović naslijedila potrebno je rasknjižiti sa konta Bišćevića i istu vrijednost proknjižiti na konto Kapetanovića iz Sarajeva.
U tom slučaju, na kontu porodice Bišćević ostao je iznos od 17.477,62 (= 69.487,86-27.029,51-16.965,32-7.983,16-32,25) dunuma oduzete zemlje (K. S. 146= 514-368 i slučajeva 1948. 16= 33-17). Na drugoj strani, konto porodice Kapetanović iz Sarajeva iznosi impresivnih 52.010,24 (= 27.029,51 + 16.965,32+7.983,16 +32,35) dunuma (K. S. 368= 190+93+84+1 i slučajeva 1948. 17=0+1+16+0). Tabela oduzete zemlje za obrađenih 57% podataka iz zemljišnih knjiga na sanskom području, a uokvirena u pravnu regulativu, prvenstveno poštivajući pravilo de jure vlasnik, izgledala bi ovako:
Zaista je krajnji rezultat zapanjujući, jer udjel Bišćanina Mehmed-paše, u ukupnoj sumi oduzete zemlje na kontu porodice Bišćević, iznosio je 3/4. Po tabeli de jure vlasnik, vidi se da je naslijeđeni poklon na kontu porodice Kapetanović iz Sarajeva tri puta veći od preostalog dijela na kontu Bišćevića. Obrađenom transakcijom, do tada ubjedljivo vodeća porodica po iznosu oduzete zemlje, pala je na treću poziciju (iza Kapetanovića, Đumišića i ispred Beširevića, Kurbegovića, Cerića …).
Zahvaljujući velikodušnim poklonima Mehmed-paše Bišćevića i Almaze Babić Kapetanović, u formi vlasništva oduzete zemlje u Dabru, Majkić Japri i Budimlić Japri, Kapetanovići iz Sarajeva postali su najoštećenija porodica na sanskom području. Vlasništvo oduzete zemlje u navedenim naseljima, za samo nekoliko decenija, promijenilo je više vlasnika. Naposlijetku, zemlja u Dabru, Majkić Japri i Budimlić Japri, oduzeta je i njenim posljednjim vlasnicima Bošnjacima, a pripala je mnogim nebošnjačkim porodicama. Zaista su putevi sudbina nepredvidivi, a ponekad i nepravedni.
Za kraj priče o Mehmed-paši Bišćeviću, jednom od najvećih zemljoposjednika u Bosanskoj krajini, ponovit ću tvrdnju Kreševljakovića kako se Mehmed-paša „zamjerio mnogim Krajišnicima koji su ga zamrzili, a i on njih“. O čemu izvor informacije govori, razumjet ćete na konkretnom primjeru iz Sanskog Mosta.
„Iz jednog mahzara stanovnika Sanskog Mosta saznajemo sljedeće: Arzuhal čine stanovnici Sanskog Mosta, i to ulema, dobri ljudi, imami, hatibi, age, vojnici, mektebska djeca i ostala muslimanska fukara u slijedećem: U Sanskom Mostu postoji džamija Hamza-begova i oko nje sa sve četiri strane vakufsko zemljište sa zgradama i mlinovima, i nije poznato da je iko od fetha pokušao to prisvojiti i na svoju ruku obrađivati, već je samo služilo kao šuma i ispašište. A sada bihaćki kapetan Muhamed-beg, čiji čifluk graniči sa spomenutim vakufom, namjerava vakufsko zemljište sebi prisvojiti.
Pozvali su ga na raspravu u kamengradsku mehkemu, ali on oteže doći na raspravu. Sada on moli ferman da se odrede po 3 starija čovjeka od svojih komšija kamengradske, ključke i novske kapetanije, koji bi sa dva-tri starija čovjeka ispred spomenutog kapetana odredili granice vakufskog i njegovog zemljišta i došli pred sadašnjeg kamengradskog kadiju, kako bi se ova svađa okončala. Arzuhal se šalje Visokoj Porti“. (*Manuscripta turčica br. 4476); (H. Kreševljaković,”Kapetanije u BiH”, str.109)
Vjerujem da je zbog ovakvog ili sličnog primjera, u narodu zaživjela poznata umotvorina: „Kad je beg bio cicija“? Naime, u podacima zemljišnih knjiga stoji da je „Kapetanović Rizabeg Mehmedbegov iz Sarajeva“ poklonio zemljište od 217 metara kvadratnih „Vakufu Džamije Sanski Most“. (V. i E. Bišćević, ”Naseljena mjesta općine Sanski Most”, str. 99).
Nije tolika vrijednost u veličini poklona tog zemljišnog posjeda, nego u njegovoj sudbini. To zemljište je Riza-beg naslijedio od maćehe Almaze Babić Kapetanović, a ona od prvog muža Mehmed-paše Bišćevića. Jedan od motiva Riza-begova poklona vidim u tome, što se bihaćki kapetan bezobzirno borio sa stanovnicima Sanskog Mosta za među zemljišta, kojeg je planirao proširiti na račun vakufskog. Zato su Sanjani poslali arzuhal (peticiju) Porti da riješi spor oko vakufske međe. Riza-beg jest bio beg-nasljednik, čak i onog zemljišta u naselju kojeg je I. F. Jukić u svom putopisu 1843. godine nazvao „Japra Bišćevića“, ali nije bio cicija. Naslijeđeno zemljište u Sanskom Mostu, Riza- beg je halalio vakufu džamije Hamza-bega. Tako je pravni nasljednik pomenutog zemljišta ispravio sramotu bihaćkog kapetana. Jesu li putevi sudbina ponekad i pravedni?
Naredni blog u utorak 20h…
KOMENTARI