Muhamed Pašalić: Prvi zanat

Muhamed Pašalić: Prvi zanat

Prvo što insanu padne na pamet kada se spomene prvi zanat jeste, prešutjet ćemo šta. Ispričat ću Vam u retrospektivi jednu lijepu priču, red je da napišem nešto lijepo.

Pijem jutarnju kahvu jučer negdje ranim sabahom, gledam u pustu Titovu ulicu, pospana lica su već odavno na poslu ili u dubokom snu, samo ja i još poneki zalutali gost ispijaju jutarnju kahvu reda radi misleći da će im ta kahva nešto olakšati. Uzimam telefon, listam naslovnicu svog facebook profila, (inače ne volim plaho čitati po haber kutiji), zastao sam na naslovu „prvi zanat“, nije mi naslov bio upadan toliko, koliko je bio njegov autor, jedan efendija kojeg ne poznajem lično ali mi redovno uljepša jutro svojim pričama, mahsuz selam Esadu ef. Bajiću i hvala na inspiraciji, a sad se vraćam na svoju priču.

I tako ispijajući kahvu, čekajući vrijeme za polazak, čitam priču, čitam, polahko dim cigarete počinje da izbija suze u očima, trznem se na tren i nastavim. Prvi zanat, prvo znanje koje je čovjek upotrijebio jeste govor. Ako vjerujete u teoriju evolucije, nemojte da bjesnite odmah.

Koliko je ustvari čovjek zapostavio svoju ulogu na ovom svijetu, njegova uloga je da održava mir na zemlji, da se brine o cijeloj jednoj planeti koja mu je data na povjerenje, ali nasuprot toga, taj isti čovjek na zemlji nered čini, proljeva krv, ubijamo jedni druge, uništavamo okolinu u kojoj živimo, znanje i govor koji su nam dati na dar zloupotrebljavamo, koristimo ih u zle svrhe.

Naš prvi zanat koji smo kao djeca naučili jeste govor, naučili smo ga slušajući naše roditelje kako razgovaraju, prvo što smo nesvjesno uradili dolaskom na ovaj svijet, napuštajući majčinu utrobu jeste puštanje zvuka, plač novorođenčeta. Zube nismo imali, nismo znali jesti, nismo znali hodati, ali smo imali mozak iako ga još uvijek nismo bili svjesni, pa dijete zaplače kada mu nešto ne odgovara, kada nešto želi i tome slično.

Od malih nogu, od dolaska na ovaj svijet mi smo nesvjesno znali da tražimo i negodujemo. Zatim dolaze prve riječi koje se obično teško mogu prevesti na jezik odraslih ljudi, ali mama kaže da je dijete reklo mama, a babo kaže da je rekao babo, o tetkama, nanama i dedama da ne govorim.

Zatim naš život počinje, učimo prve riječi, prve korake, prva slova, idemo u školu, učimo i obrazujemo se, roditelji nas odgajaju da budemo pravi ljudi, da iskoristimo svoj dar na ovom svijetu da uradimo nešto dobro i korisno, ali uprkos svemu tome čovjek izabere neki drugi, loš put, ili šta više dadne sebi za slobodu da kaže da je čovjek prvo naučio da polno opći.

Jesmo li uopće svjesni svog dara, da učimo razumijemo, da govorimo i pišemo. Čitajući dogodovštinu efendije Esada, veoma šaljivu, kada je na pitanje čime se bavi pored stalnog posla, rekao da se bavi prvim zanatom. Reakciju njegovog sagovornika možete pretpostaviti, ali mudrost i odgovor da je prvi zanat govor me navela na razmišljanje.

Zamislite se i Vi, koje blagodati imate, koje kapacitete, kako ste ih iskoristili, kako ćete ih iskoristiti i da li ste mogli bolje, nemojte zloupotrebljavati govor i pisanje, uključite razum i koristite tu sposobnost, dar i ujedno prvi zanat za plemenite i dobre svrhe, nemojte biti oni od čijeg jezika niko nije siguran, nemojte biti od onih koji pričaju u prazno, bez pozadine potkovane znanjem i argumentima, i nemojte govoriti ružno, jer ožiljak od jezika je gori no ožiljak od sablje.

Post Scriptum

KOMENTARI