instant fap
NaslovnicaBlog

Naše djetinjstvo u sanskom kinu

Naše djetinjstvo u sanskom kinu

Snažan jesenji vjetar otkinuo je s velikog platana u gradskom parku suhi list i on je poput čamca zaplovio nošen vazdušnom strujom.

Kovitlac ga je okretao i bacao, preletio je preko Sane i velike žalosne vrbe na lijevoj obali, pa potom nježno aterirao na izbočinu razbijenog starog prozora ispod krova gradskog kina. Jesenje šetnje u ljudima proizvode melanholični osjećaj nostalgije i bude zatomljena sjećanja na prošlost.

Posmatrajući lelujanje lista nesvjesno sam zastao, a iznenada je oživjela uspomena na naše kino, koje je u odrastanju generacija Sanjana, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, bilo kultno mjesto društvenog života. Ne sjećam se kada sam prvi put ušao u tu zgradu koja je u percepciji malog dječaka djelovala grandiozno, a njena vrata podsjećala na veliko tamno ždrijelo. Međutim, nekoliko posjeta  bilo je dovoljno da se stekne sasvim drugačiji utisak, a mistični i hladni prostor preobrazi u toplo i prijatno mjesto gdje se s nestrpljenjem i radošću odlazilo. U vrijeme kada nije bilo interneta i ostalih čudesa modernog doba, odlazak u kino bio je prvorazredni doživljaj.

Mora se priznati kako je u to vrijeme ova društvena institucija izvanredno funkcionisala, a na repertoaru su se smjenjivali atraktivni i zanimljivi filmovi.   Osamdesete godine obilježila je tiha kulturna revolucija u nekadašnjoj državi, postepeno se mijenjala ideološka percepcija o „slavnoj prošlosti“ i „svijetloj budućnosti“.

Bilo je to vrijeme kada su popuštale gvozdene bukagije komunističkog sistema, a kulturni uticaji zapada nezadrživo „indoktrinirali“ mlade naraštaje. Na repertoaru našeg kina igrali su sve sami hitovi holivudske produkcije i to nedugo nakon njihove premijere. Sjećam se da su projekcije održavane dva ili tri puta dnevno, što je zavisilo od interesovanja lokalne filmske publike.

Popularni i atraktivni filmovi prikazivali bi se i po nekoliko dana. Termini za emitiranje bili su dnevni i noćni, a kako smo odrastali, tako se pomjerala i satnica naših dolazaka. Obično bi se krenulo ranije, s ciljem da se na vrijeme nabavi karta, izbjegne gužva i dosadno stajanje u redu. Dešavalo se da interesovanje za pojedine filmove bude veliko, pa bi se pred blagajnom uhvatio dugačak red. Željezna ograda je označavala put kojim se dolazilo do staklenog prozora iza kojeg je sjedio neraspoložen i uvijek natmuren lik koji je prodavao karte. Po ekspresiji osjećaja neodoljivo je podsjećao na Gustava, glavnog lika iz istoimenog mađarskog crtića.

Mrzovoljno i sporo odvajao je karte, a na identičan način brojao novac i vraćao kusur. Prostor između ograde i zida iznosio je svega metar. Desetine ljudi bi se zgužvalo u taj zabran, strpljivo čekajući da im se kroz mali otvor na staklu tutne karta u ruku. Bilo je i onih koji su pokušavali mimo reda doći do nje, pravdajući se nekim ludim razlozima u koje su mogli povjerovati samo potpuni naivci.

Najčešće, salve negodovanja i pogrda vratile bi nestrpljivka na kraj reda. Dugotrajno stajanje i čekanje nije važilo za žestoke momke sanskog asvalta. Njihova pojava i odlučan korak kojim su zaobilazili naguranu gomilu bivali su popraćeni tišinom i tek ponekad pritajenim negodovanjem. Njima bi se karte izdavale odmah, bez čekanja, a imali su unaprijed “rezervisane” numeracije, odnosno omiljena sjedišta u kinu. Zauzeti neku od takvih sjedalica moglo je biti prilično opasno.

“Okupator” bi rizikovao “čvoku” u glavu, a ponekad  i “vaspitnu pljusku”. Odlazak u kino nije bio tek puko gledanje filma. Podrazumjevao je i “logističku” pripremu u vidu nabavke košpica, kokica, sokova, slatkiša, pa bi se šuškanje papira i mljackanje stapalo s filmskom muzikom i naracijom. Košpe bi se obično kupovale kod Kasima, u malom kiosku preko puta, koji se nalazio odmah uz prodavnicu obuće “Borovo”. Bile su spakovane u male fišeke od novinskog papira ili istrgnutog lista sveske.

Za njihovu proizvodnju nekada je znala poslužiti i teka s ispisanim listovima, pa bi se uz grickanje košpica na obodima fišeka često mogla pročitati neka matematička formula ili gramatička definicija. Bile su crne i bijele, ovisno da li se radilo o sjemenkama  suncokreta ili masirače. Tokom njihove pripreme nije se štedjela sol, od koje bi vrlo brzo utrnuo jezik, pa bi se pojavila hitna potreba za tekućinom koja će utažiti žeđ.

Takva tekućina bi se u vidu soka kupovala u piljarnici smještenoj neposredno uz ulaz u kino. Na kraju hola, u unutrašnjosti zgrade, bio je kiosk, a u njemu je radila Seka. Najčešći proizvod koji se tamo kupovao bila je žvakaća guma “Bazoka”, zamotana u crveno plavi papir s prepoznatljivim natpisom.

Kada bi se papir odmotao, ukazivao se mali gumasti pravougaonik prijatnog mirisa i okusa, praznik za dječija usta. Iza kioska je bio WC. Kulturni renome ove ustanove trebalo je poštovati i na tom mjestu. Na to je upozoravao i natpis iznad pisoara: “Ne bacajte opuške u naše pisoare, jer ni mi ne pišamo u vaše pepeljare!”

Po završetku logističkih priprema ulazilo se u kino salu. Ona je bilo izgrađena na dva nivoa, u prizemlju se nalazio parter sa trinaest redova po osamnaest stolica. Nekoliko metara iznad prostirao se balkon sa jedanaest redova po osamnaest stolica, a do njega se uspinjalo iz unutrašnjosti hola lijevim ili desnim stepeništem. Sjedalice su bile drvene i nakon ustajanja same su se sklapale.

Čekanje na početak filma prekraćivalo se na razne načine. Omiljena disciplina bilo je bacanje papirića, košpica i prežvakanih “Bazoka” s balkona na parter.  Brojni pogledi pratili bi balističke putanje ovih projektila i bilo je neminovno da dole nastrada nečija glava. Ako bi se kakav grmalj podigao i okrenuo u pravcu balkona, tada bi svi gore posjedali na svoja mjesta glumeći kako se ništa nije desilo.

Ovaj bi dugo zurio pogledom tražeći krivca, vrtio glavom i prijetio kažiprstom, dok bi se sočne psovke kotrljale preko njegovog jezika. U slučajevima kada žrtva nije impresionirala fizičkim izgledom, njene muke su pojačavane zajedljivim  smjehom i duhovitim dosjetkama.

Urbana legenda kaže da se jedan žestoki sanski momak, u velikoj nuždi  i nemogućnosti da u mraku brzo otrči do WC-a, onako, sa balkona olakšao. Iz dubine je brzo stigao duhovit odgovor: “Majstore, nemoj samo na jedno mjesto, šaraj malo!”

Na plafonu, poredane u pravolinijski niz, prljave lampe su bacale škiljavo svjetlo na ogromni prostor.  Bile su prekrivene debelim slojem prljavštine i uvijek sam se pitao kako ih čiste. Zamišljao sam da se to možda radi nekom dugačkom  motkom  na koju bi mogla biti pričvršćena krpa. Druga mogućnost bila je da se zbog visine stropa morala montirati neka džinovska platforma kako bi se čistačima omogućilo da dosegnu plafon. Mnogo godina kasnije uvjerio sam se da ove svjetiljke u stvari nikada nisu ni bile pošteno očišćene. Kako se svjetlost iz njih uspjevala probiti, ostaće vječna misterija.

Početak filma označavalo je pomicanje bordo zavjese, nakon čega bi se otkrilo veliko bijelo platno kojim su promicale filmske slike. Svjetla su se gasila i projekcija je mogla započeti. Zakašnjeli posjetilac bi u mraku muku mučio kako pronaći  numerisano mjesto, a zbog uskog prostora između redova, podizao je udobno zavaljene gledaoce kako bi došao do svoje sjedalice.

Na vrhu balkona bio je mali prozorčić. Kroz njega je kinematografski aparat  isijavao svjetlosni snop ispunjen česticama prašine projektujući sliku na platnu. Često bi nečija glava stala na put filmskim zrakama, a tamna silueta pomješala sa pokretnim slikama na platnu. Uslijedili bi zvižduci i negodovanja, pa i duhovite dosjetke na račun dijela tijela koji je u trenutku narušio filmsku idilu. “Sjedi dole!…glava ti ko Cocin bubanj!…nos ti ko munara!…ne trebaju ti krila kad  imaš tolike uši!…nije ti babo staklar!….dobacivali bi iz mraka.

Kako smo napomenuli, repertoar gradskog kina žanrovski je bio raznovrstan. U skladu s tada vladajućom ideologijom, gledanje partizanskih filmova za učenike osnovnih škola bilo je jedna od obaveza. Na predstave se išlo kolektivno, iz učionice u koloni po dvoje, pa ravno u kino. Kada posjedamo, učitelji i nastavnici uvijek su imali pune ruke posla u pokušaju da nas discipliniraju i naprave koliko toliko reda. Ne mogu se sjetiti svih partizanskih filmova koji su prikazivani, ali u sjećanju mi je ostala “Kozara”.

Gledali smo ga više puta, uvijek aplaudirajući scenama kada partizani pobjeđuju. Ni danas ne znam da li su ti aplauzi bili spontani ili ih je naprosto inicirao neko iz mraka, možda neki ideološki revnosni nastavnik, učitelj ili pedagog. U jednoj sceni partizanski puškomitraljezac Joja proganja plavokosog Švabu. “Drž se žuti!”- nakon ovog uzvika Joja otvara vatru i pripadnik “Vermahta” , na naše oduševljenje, pada pokošen rafalom. Cijelo kino potresa aplauz.

Osamdesetih godina vladala je prava pomama za kung fu filmovima. Bili smo zagriženi zaljubljenici u ovu vrstu kinematografskih ostvarenja, a borilačke vještine prikazivane na velikom platnu ostavljale su nas bez daha. Najodaniji fanovi filmova iz Hong Konga bili su pripadnici  romske zajednice čije se najveće naselje nalazilo u blizini sela Šehovci. Romi svih uzrasta okupirali bi kino, a po završetku, pod utiskom filma,  isprobavali su jedni na drugima borilačke vještine koje su vidjeli, vjerno oponašajući glasovne pokliče koji prate kung fu udarce.

Oni fizički slabiji do kuće bi dolazili poprilično modri zbog udaraca i bubetaka koje su im zadavala njihova starija braća, rođaci ili komšije.

Zbog Brus Lija u našoj školi se pojavilo i oružje “nunčaka”, koje se sastojalo  od dvije drvene palice povezane lancem. Stariji Romi su njime nevjerovatno vješto baratili, a nakon što su upotrijebljene u jednoj tučnjavi koja je okončala s teškim posljedicama,  zauvijek su protjerane iz našeg školskog dvorišta. Dešavalo se da grupe mlađih Roma na putu iz kina do kuće presretne ekipa iz neke sanske mahale, pa bi se tada zametnula tuča epskih razmjera sa raskošnim repertoarom kung fu i karate poteza. Film “Pod zastavom Muhameda” s Entoni Kvinom u glavnoj ulozi, u sanskom kinu prikazan je negdje polovinom osamdesetih godina. Obzirom na veliko interesovanje, igrao je nekoliko dana u više termina.

U pamćenje mi se urezalo da su u publici preovladavali stariji i ozbiljni ljudi. Završna scena filma, u kojoj se rijeke arapske vojske slijevaju u oslobođenu Meku, bila je popraćena gromoglasnim aplauzom prisutnih. Bilo je to vrijeme buđenja religijskih i nacionalnih identiteta. Kvin, koji je u filmu tumačio lik Hamze,  zaradio je svojom ulogom vječne simpatije cijelog muslimanskog umeta.

Zapisani u lokalnu filmsku antologiju su i američki akcioni filmovi “Roki” i “Rambo” sa Silvesterom Staloneom u glavnoj ulozi. Brojni Sanjani, korpulentnije fizičke građe, zaradili su nadimke po ovim filmskim likovima, a u svakodnevnom govoru često se koristila metafora da je neko jak kao Roki ili Rambo. Mi, djeca, često smo međusobno raspravljali ko je od njih dvojice jači, a sve dileme nam je otklonio jedan vršnjak romske nacionalnosti. Kada su ga pitali ko je snažniji, odgovorio je ko iz topa:” “Jači je Rambo, sam sebe šije!”, aludirajući na scenu u kojoj vijetnamski veteran iglom i koncem sanira otvorenu ranu na sopstvenom tijelu.

Ne sjećam se kada su se u kinu počeli prikazivati erotski filmovi, moglo je to biti u drugoj polovini osamdesetih godina. Bili smo opčinjeni plakatama koji su ih najavljivali, sa slikama vrlo oskudno obučenih lijepih žena. Odlazak na takvu kino projekciju u početku nije bio nimalo jednostavan i pored ogromne želje. Čaršijski svjetonazori su sugerisali da se radi o nečem sramotnom i vulgarnom, pa je neko zbog “Emanuele” ili “Vruće Cecilije” rizikovao da postane meta ogovaranja i čaršijskih tračeva. Na mišljenje javnog mnijenja nisu se obazirali lokalni mangupi, koji su bez zazora i stida konzumirali “bezobrazne” filmove. Njima nije bilo važno šta čaršija misli, a rukovodili su se i djelotvornom marketinškom formulom da je i loša reklama- ipak reklama.

Kako je vrijeme odmicalo, tako je i gledanje tih filmova postalo uobičajena stvar, pa se više nije vodilo računa ni o uzrastu publike obzirom na preporuku da ih ne trebaju gledati osobe mlađe od 18 godina. Nekoliko godina prije tragične agresije koja će živote pripadnika naše generacije okrenuti naglavce, pojavili su se videorekorderi. Širom grada, kao pečurke poslije kiše, počele su nicati videoteke.

Sada je svako mogao pronaći film za sebe i pogledati ga u ugodnoj kućnoj atmosferi. Odlasci u kino su se prorijedili pa je i ova ustanova, nakon uspješnih poslovnih godina, počela grcati u finansijskim problemima. Kako je agresija promjenila naše živote, tako je uticala i na sudbinu gradskog kina. Svi kasniji pokušaji da se ono oživi bili su neuspješni. Stojeći na ulici nisam ni primjetio  da je vjetar ponovo zapuhao, dovlačeći tamne oblake iznad doline Sane.

Podigao je suhi list platana s izbočine razbijenog prozora i on je nošen snažnim strujanjem poletio iznad krovova sanskih kuća. S njim su zaplovile i uspomene na naše kino, bezbrižno odrastanje i prohujale filmske slike.

 

Zlatan Čekić

KOMENTARI