Naša Jedina je prije 74 godine 25. novembra 1943. godine dobila svoju državnost i u prkos onima koji su htjeli njenu propast. U Mrkonjić Gradu (Varcar-Vakufu) donesena je odluka, data je riječ, da naša zemlja „koja nije ni srpska ni hrvatska a ni muslimanska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.“ Delegati su tog dana promrzli i bili gladni, ali su došli da svi donesu važnu odluku za njihovu zemlju, tu priča ne završava. Bosna i Hercegovina je stalno na nišanu, političkim sukobima nikad kraja.
Da li je svijet podijeljen na dobro i zlo, i da li je samo čovjek tako raspolućen?
Mislim da je u tome razlika između „romantičara“ i „realista.“ Na ovom svijetu je sve kao u akcionom filmu. Tu su oni “loši“, a tu su i „dobri“ koji pokušavaju uništiti „loše“ da bi svijet bio spašen. „Loši“ bi htjeli da plavo-žuto bude uništeno, ali plavo-žuto ima svoju povijest, ima svoju i samostalnost i državnost. Plavo-žuto je ruža, ruža koja ima trnje. Izgleda prelijepo, tako nevino, tako svježe, puno nade, ali onda, onda želiš osjetiti miris nade i bivaš spriječen, želiš uništiti, ali ima svoju zaštitu ima svoj oklop, kao što i biser ima svoj oklop, oklop svoje školjke, dobro čuvan u njenom žarištu, srcu. Pokušaš ponovo, ali opet isto, spriječen si, spriječen od ružinog trnja, trnje koje daje bol, trnje koje ne da mira. Svi smo mi ružino trnje, jer mi ne damo da naša posebna plavo-žuta ruža uvehne. Mi smo trnje koje uđe u oko i teško izađe, jer ne damo dušmaninu da progleda i vidi ljepotu koju brižno čuvamo i za koju su se borili sinovi plavo-žute.
Naša Jedina je dobila 25. novembra baš tu plavo-žutu ružu, zaštitu, u prkos i u inat dušmanima. Dobro uvijek pobjeđuje zlo, a mi smo uvijek bili na strani dobra. Možda neki misle nemoguće je, nakon toliko borbe i patnje, ali svi duboku u sebi znamo da poslije tegobe dođe olakšanje, da poslije svake oluje, sunce opet izađe i da poslije svake prolivene suze dođe mali osmijeh na lice. U njoj se desi historija. „Historija-to biješe rat“. Rat koji je ostavio trag, rat u kojem su ubijeni njeni sinovi, oni koji su se borili za plavo-žutu. Majčine suze i danas teku, ali i one su pokazale dušmanima da su izdržale, da su se borile i da žive i ako su oni htjeli da nas ne bude, kao i da ne bude naše države, ali ima nas, ima i BOSNE I HERCEGOVINE.
“Ti sanjaš svoju Bosnu , sa podjelama i sukobima. Ja ne prestadoh sanjati svoju Bosnu, satkanu od snova i nada. Tvoja Bosna je vječiti sukob. A moja Bosna je krilata molitva, što zorom lebdi s minareta i razliježe se spokojnim dolinama u kojima se stapa sa zvonjavom crkvenih zvona i žubora potoka. Ti si ja, o zemljo Bosno. I da nije tebe, ni mene ne bi bilo. A da nije sinova tvojih ni tebe ne bi bilo.“
Sve dok se borimo za „Nju“ dušmani nam ne mogu ništa, misle da su pobijedili, ali u svim tim borbama bio je samo jedan pobijednik, a to je BiH. Bosna, da prostiš nije nastala kao što kažu 1995. godine, nego je bila kraljevina još u Srednjem vijeku, svoju državnost je obnovila prije 70 godina. Mi smo mala država, na ovome Balkanu, ima nas malo, ali mi se ponosimo svojom državom. Mi smo narod toplog srca i nasmijane duše. Rekli su nam da smo najljubazniji narod, da imamo najljepše rijeke, planine i da nama neko kaže nema Bosne.
“Ima Bosne, beglerbeže, i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas, ako Bog da bit će i poslije vas.“
Branili smo i branit ćemo našu plavo-žutu ružu. Jedan Mali Princ je toliko pažnje dao samo jednoj ruži, sve je bilo samo za nju, sve vrijeme posvećeno samo njoj, pa zašto i mi ne posvetimo, barem malo našeg vremena našoj plavo – žutoj. Mladi ljudi odlaze u druge zemlje, dušmani nam to uzeše za ucjenu. Naši mladi ljudi odlaze jer misle da nema nade u našoj zemlji, a tako je lijepa i krije mnoge tajne, koje sam i ja počela polahko otkrivati. Nisam znala koje sve ljepote imamo, ponekad, pa možda samo na kratko, osjetimo ponos što smo dio ovog malog nesređenog svijeta iako nam državom upravljaju oni koji nisu kompetentni, ali mi smo narod za koji je naš Alija Izetbegović rekao i poručio dušmanima: “da neće nestati i to neka zna ‘određena gospoda.’“
Neka naši snovi plove, možda jednom postanu java. Imamo žutu, neka sija poput Sjevernjače, imamo je za svjetlost u marku, za nadu u lošim vremenima i kad neko pokuša da je dirne, neka zasja tako jako da na trenutak oslijepi i shvati da je Jedina nešto nedodirljivo i dobro čuvano. Najlakše je podići ruke od svega, izgubiti nadu, a čemu? U našoj dargoj BiH dok god ima mladih ljudi koji su spremni dići se na noge i podignute glave, hrabro i ponosno boriti, dušmanine, ne možeš nam ništa, ima nas, ali ima i Bosne. Naši pisci nikad nisu gubili nadu, uvijek su je imali, pa makar bila mala kao zrno pšenice.
Neka dušmanina bude trn u oku ova naša mala, ljiljanima zastrta država.
„Lijer i zambak, ljiljan, krin, sa sto imena cvijet, u tebi, Zemljo, nastao da ti se divi svijet.
Tobom su prošli ratovi, oblaci crnih zastava, al’ nisu stali svatovi i pjesma nije zastala.“
Abdulah Sidran
Za Akos.ba piše: Merhunisa Majdanac
KOMENTARI