Nedostaješ mi ti..

0

„Lunjo, moj stari kofer opet miriše na sive ceste…“ Pjevušim poznatu mi i dragu melodiju dok u kofer ubacujem sve ono bez čega ne mogu zamisliti svoj dan. Punjač za mobitel, fotoaparat, stručna literatura za opuštanje, kesice kafe 3u1, mapa grada, pasoš. Sve mi je tu, ali ipak me proganja osjećaj da nešto nedostaje. Naravno da nedostaje. Nedostaješ mi ti.

Tvoja ljubav je jedino što može popuniti prazninu u koferu umornom od dugih putovanja u potrazi za smislom. Toplina tvog dlana grije me u svim godišnjim dobima, ali sad je nema. Ne držiš me za ruku i strah me obuzima, prožima do kostiju. Niko ne voli ljepše ni luđe od tebe. I nikog nije ljepše ni luđe voljeti nego tebe.

Kad se umorim od melodije tvog disanja, kad me usne zabole od ljubljenja tvog osmijeha, a oči te se nagledaju dovoljno za još bar dva života, samo zatvorim oči i opet sam na početku. Opet slušam kako dišeš, opet te ljubim dok se smiješ, opet te gledam da te se nagledam.

U mom koferu si ti. Ovdje, dok ga zatvaram i negdje tamo, dok ga otvaram. Vidim tebe. Čujem tebe. Osjetim tebe. Nikoga nije tako lijepo i tako ludo voljeti kao tebe. Niti lakše.




Share.

Ostavite komentar