Nemanja, Nemanja, zašto si Emir?

0

9. januar dvijehiljade i neke. 9. januar devedeset i neke. Ima li razlike?

Danas, kada se islamski svijet bori s nemoći da pomogne i očajem kako da prihvati smrtonosne infarkte srca islamske kulture, krvarenja dječijih duša u Alepu i drugim dijelovima Sirije. Danas, kada je biti Musliman u svijetu poistovjećeno s biti terorista. Danas, kada mudri bježe od loših vođa, a mladi od starosti svojih starih. Danas, jučer, sutra.

Ne smeta nijednom Bošnjaku nekakvo tamo slavlje u manjem entitetu jedine nam domovine. Ne smeta nijednoj Bošnjakinji što neka Biljana, Milica, Jelena, pravi tradicionalne kolače, od baka naučene, da dočeka goste na krsnoj slavi, da napravi pogaču u čast Svetog Stefana i pomoli se da joj dijete ove godine pronađe novčić i dobije opet iskreni, dječji osmijeh na licu, jer danas nije gladno i vjeruje da će mu novčić donijeti mnogo igračaka ove godine, one koje su i Sveti Nikola i Djeda Mraz zaboravili da mu donesu. Ne smeta nama sreća i radost drugog.

Preko 8000 hiljada ubijenih žena, djece i staraca u Srebrenici, kojima su osvećeni ubijeni vojnici. Pusta polja Prijedora na kojima se još uvijek miris krvi osjeti. Spomen-ploče u Vrhpolju, Mahali, Hrustovu, koje čuvaju uspomenu na one koje su klali njihovi učitelji, njihovi ljekari, njihove prve komšije. To smeta, to boli.

Kada se diče snagom svojih tenkova, kada Emir da Nemanja bude poželi, kada strahujem što sam živ i nadam se da me ne pamte, kako da slavim rođendan majke koja mi ni maćeha nije?

U Prijedoru, u Banjoj Luci, u Bosanskom Novom, u Mrkonjiću? Gdje to mirno spavaš i rahat dišeš, Bošnjače? Smiješ li biti Emir ako želiš ostati živ, danas – 25 godina poslije?




Share.

Ostavite komentar