Pamtiš li me II

1

Zaraslo je moje lice, u travu, u korov, u zaborav. Tamo gdje su bile oči koje su blistale gledajući kako rasteš, kćeri moja, moj sine, tamo je sad grumenje zemlje koju si napustila. Tamo, gdje su bile ruke koje su čuvale tvoje prve korake, tamo je sad nišan, nišan koji odavno nisi ni vidio.

Vezano Pamtiš li me

Naše dvorište prekrila paučina, po kuhinjskom stolu nakupila se prašina. Prozor kroz koji sam te gledala kako se s ocem vraćaš s Bajram namaza, da mi ruku poljubiš i “Bajram mubarek” ponosno kažeš…tog prozora nema više. Nema ni tvog oca, nema ni mog pogleda. Ostala pusta kuća u kojoj sam te rodila. Raspukla ljuljačka koju ti je otac napravio. Stablo one “tvoje” jabuke gnjilo, a loze grožđa vise tužno. Niko im plodove ne bere.

O pamtiš li me, kćeri moja, moj sine? Pamtiš li ajete El-Fatihe, učiš li mi ih na daljinu, pošto mi mezar odavno ne obilaziš? One noći, kad sam se s dušom rastajala, dušu sam svoju iščekivala. Tješile me komšije da ćeš doći do jutra, da izdržim, da poživim. Lagali me tvoj daidža i daidžinica, da je krenulo majčino čedo, da majci posljednji put hladno čelo poljubi.

Ne dođe ti meni iz te tvoje Austrije. Daleko ta tvoja Švedska. Nema letova iz te tvoje Australije. Ostade majci nepoljubljeno hladno čelo. Ostade neobiđen mezar. A odavno ti mene nema.
Pamtiš li me, tamo gdje si?



Share.

1 komentar

Leave A Reply