Pamtiš li kako sam te grlila dok si uranjao u moje virove i brzake, prepuštajući mi se, pun povjerenja? Pamtiš li kako sam ti brisala suze kada su ti tuge brisale radost s lica? Pamtiš li da sam bila u dašku vjetra koji te je gurao ka novim pobjedama, i onda kada niko drugi nije vjerovao u tebe, da možeš, da trebaš, da hoćeš biti najbolji što možeš biti? A gdje si sada ti?
Gdje si dok zelenim nekim drugim pogledima punim ljubavi? Gdje si dok snažno grlim druga srca puna povjerenja? Gdje si dok im mirišem na lipe i hlad kestena? Gdje si sada ti?
Kad moje sestrice zažubore, kad se izlijem pa pobjegnem, kad moje zidiće popune neke nove tajne ljubavi? Pamtiš li me? Tamo, u tuđini, gdje svojoj djeci ne daješ imena svojih djedova i nana… Tamo, u tuđini, gdje ne izgovaraš bujrum, sevap ni masallah… Gdje ne piješ bozu, ne grizeš vruć somun i ne sladiš se sutlijom… Pamtiš li me?
Tamo, u tuđini, dok brojiš dane i radiš da bi platio kartu da mene vidiš, barem na heftu ili dvije… Da mi se baciš u naručje kao nekad, da me miluješ pogledom i držiš živom u uzdasima, tamo negdje, u tuđini.
Pamtiš li koliko si me volio?
KOMENTARI