Senad Porić koji je u utorak oko 13 sati izvučen s dna javnog bazena u sanskom naselju Čaplje izgubio je bitku za život. Iako su se ljekari do zadnjeg atoma snage borili da ga aspase, njegovo mlado srce nije izdržalo.
Senad Porić
Čovjek sa oličenjem Krajišnika, tvrd, iskren, čestit, pošten, hrabar, odvazan i odgovoran.
Prihvatio je konačno bio svoju sudbinu, djetinjstvo koje nije bilo nimalo lijepo niti ga je mazilo i teško ga je nosio sa sobom, sa puno gorčine je pričao o njemu, ako ga je uopće i imao…trebalo mu je vremena da prihvati realnost i on to jeste. Prihvatio je drugu okolinu, nove ljude, da sraste sa njima i kaže sebi ja to mogu, želim i hoću.
Mogu ponijeit svoj teret i postati drugačiji, Želim se izdići iz te svakodnevnice i ponijeti svoj teret kao dio sudbine, dio života mojega i mene, Hoću da budem neko, a ne niko.
ljudi koji su preuzeli brigu o tebi, nekada naši zajednički prijatelji su sanjali za tebe bolju budućnost,bolje sutra, a ti si se konačno otvorio i rekao njima da želiš da ti pomognu, onda su počele stizati samo riječi hvale. Potvrdio si ono što sam uvijek govorio, dok sam još smio o tome govoriti(kao direktor), da si ti čestito dijete koje može sutra postati veliki čovjek oličenje vrijedno imena i prezimena svojega naroda i svojega kraja koje možeš s ponosom predstavljati.
Sve smo predvidjeli, tako to biva, ali ovo nikako, ovo je i najveća stvar poslije rođenja i za nju nikad nismo spremni a trebali bi biti, nismo ni sanjali, kako ćeš nas ovako brzo napustiti, hm, kao da se mi tu nešto pitamo.
Neću sebi dopustiti da kažem: “…da je ovo ili ono, kad bi ovako, bilo bi onako!”, jednostavno ću se pomiriti sa tim da te nemai da nisi sa nama, ali ću javno priznati, da si nas iznenadio i da mi je strašno teško, često si donosio odluke ne dozvoljavajući ikome da utječe na njih ova je bila presudna i ova je bila ishitrena i zato te više nema tu, odnsono nema te jer je Bog tako htio, ali ovo je bio razlog koji ostaje ljudima da pričaju o njemu.
Dok razmišljam o tome, osjećam nemoć, jer koliko puta se trudimo da našoj djeci ukažemo na propuste i jednostavno ne ide, često razmišljamo o tome zašto je to tako, zašto su našadjeca u toj dobi najbolja, najpametnija, najhrabrija, i sve naj, naj, naj, zašto ništa ne mozemo reći a da nas se čuje.
Volio bih da sam te dostojanstveno ispratio sa ovog svijeta, ali jednostavno nisam bio tu fizički, a i sve se desilo tako brzo da nisam ni znao šta se dešavalo uopće i to je nenadoknadivo.
Jedino od svega što me tješi jeste, da si otišao u najodabranijem mjesecu, najljepšem mjesecu Ramazanu, i da si sigurno na ljepšem mjestu nego na onom koje si ostavio i da te okružuju odabrani…napustio si ovaj svijet oholosti i beskropuloznosti lešinara u ljudskom obliku koji uništavaju sve što dotaknu…
NEKA TI JE LAKA CRNA ZEMLJA, SENADE NAŠ
Socijalno-pedagoška Životna Zajednica Usk
KOMENTARI