Dan za danom, Ramiz Nukić odlazi u srebreničke šume kako bi tragao za tragičnim ulovom: ljudskim kostima.
„Rijedak je dan u kojem Nukić nije našao posmrtne ostatke barem jednog ubijenog dječaka ili muškarca, čak i ako je prošlo 20 godina od srebreničkog genocida, najstrašnijeg masakra u Evropu nakon Drugog svjetskog rata“, piše u tekstu Associated pressa koji danas objavljuju brojni američki mediji.
AP podsjeća kako se u srebreničkim poljima nalazilo više od osam hiljada tijela, čije su ubice počinile stravične napore da skriju tragove genocida.
Nukićeva misija počela je 1999, nakon što se vratio u svoje prazno rodno mjesto, Kamenice, i počeo tragati za posmrtnim ostacima ubijenog oca i mlađeg brata. Kako je bio jedini preživjeli muškarac u porodici, postao je opsjednut potragom za onim što je ostalo od njegovih najmilijih. Svaki dan je pronalazio kosti koje su drugim obiteljima donijele završetak, ali kosti svojih rođaka nije uspio naći.
Svaki dan je tragao za njima, i zahvaljujući njegovoj potrazi Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine uspio je identificirati čak 300 srebreničkih žrtava. Svoga oca i brata i dalje traži.
AP, potom, navodi kako je Srebrenica bila većinom muslimanski grad koji su 1995. okupirale srpske snage, koje su, predvođene Ratkom Mladićem (kojem se u Haagu sudi za genocid u Srebrenici), upale u enklavu odakle je, prvo u planine, izbjeglo 15 hiljada muškaraca.
„Ostatak stanovništva, nekih 25 hiljada, spas je zatražilo u holandskom kampu Ujedinjenih naroda u Potočarima. Ali, brojčano nadjačane plave kacige, mogle su samo gledati kako srpske trupe razdvajaju muškarce i dječake od žena, i šalju ih u autobuse u kamione. Ubili su 2.000 muškaraca i dječaka 11. jula 1995. Zatim su ‘lovili’ i ubili šest hiljada onih koji su pobjegli u šume“, piše AP.
Više od sedam hiljada tijela pronađena su u 93 masovne grobnice i na 314 različitih lokacija u sjeveroistočnoj Bosni. Više od 1.000 osoba i dalje nema.
Nukić se, uoči genocida, pozdravio sa ženom i djecom ispred UN-ove baze i s ocem i bratom je pobjegao u šumu, s drugima. Međutim, Srbi su im napravili zasjedu. Kada su Nukić i neki drugi muslimani sjeli da odmore na brdu iznad Nukićevog sela, navodi AP, srpski tenkovi ispalili su granate na njih. Među ubijenim toga dana bili su i Nukićevi otac i brat. Nukić je preživio jer se skrio među grane dok granatiranje nije prošlo. Kako je poznavao teren, uspio je pobjeći i, eventualno, doći do žene i djece u izbjegličkom kampu.
Nukić se vratio u prazno selo Kamenice i te 1999. skupio je hrabrost da se popne na brdo gdje su njegovi voljeni ubijeni. Ono što je zatekao zaledilo je krv u njegovim žilama.
„Kad sam vidio odjeću i cipele razbacane na lokaciji“, kazao je, „nešto u meni je umrlo“
Pod njegovim nogama bila su tri kompletna skeleta.
Od tog trenutka, Nukić je počeo potragu u srebreničkim šumama, tražeći oca i brata u granju i lišću.
„Kost je kost. Ne možete znati kome pripada“, dodao je on, ističući kako je svaki put kad bi pronašao kost kontaktirao Institut za nestale, gdje bi kosti uzeli za identifikaciju.
„Rijetko se vratim kući, a da ne nađem nešto“, ispričao je, sjedeći na panju pored kojeg je njegovo posljednje otkriće. Nije mu dozvoljeno da dira kosti. To je mjesto zločina.
„Tužan sam kad ne nađem ništa. Sretan sam kad nađem, jer znam da će bar jedna porodica imati smiraj.“
„Nukić je potom smireno zapalio cigaretu i izvukao svoj mobitel da bi nazvao svoj kontakt u Institutu. Nakon što im je dugo opisivao lokaciju, predstavnik Instituta Sadik Selimović stigao je na mjesto zločina“, ovim riječima završava tekst AP-a.
KOMENTARI