Nije mi jasno zašto se nikad ne gleda nešto što nije toliko “u srcu grada”. Lijepo je vrijeme, dođite sa svojim fotoaparatom do mašinskog mosta i zađite malo ispod.
Plače mi se, tačno mi se plače jer moja obala, plaža, mjesto koje gledam čim se probudim jer živim u kući kraj Sane, mjesto uz koje sam odrasla, nije više ono što je bilo. Shvatam električno koje je bilo obavezno odjeći vrbe da ne bi dodirivalo žice i tako smetalo prenošenju struje i normalnom radu, ali zar je potrebno ostaviti ono onako. Došli su, posjekli vrbe stare 50 i više godina, i otišli. Kada sam to vidjela, ostala sam bez riječi! Sjela sam na pijesak, gledala i nisam mogla vjerovati.
Grane vrba, drveća su bile svzda uokolo, a što mi je najžalije, i što nikako nisam htjela i neću shvatiti, je da su skoro sve grane morali baciti u mali, uski potok. Voda ide ispod zemlje i izvire u manjoj bari nakon čega slijedi kratki, najljepši potočić i vodu u Sanu, ta se voda mogla piti od čistoće. Ali sad je sve zatrpano i voda jedva nađe put da dođe do rijeke. Nikada niko nije pomogao nama sa ove strane oko čišćenja, pa bi bilo vrijeme.
Komšije i mi smo uvijek održavali našu obalu koliko toliko čistu i urednu. Svake godine smo je čistili, kupili smeće koje nemarni ljudi bacaju ne sluteći kako time povređuju mene i okolinu, a i druge ljude koji su vezani za ovu obalu, uvijek smo kosili travu, kupili staklo pivskih flaša, sakupljali razbacane klipice… Ali, ovo je previše. Uspjeli smo nešto sklonuti na hrpu, pokupiti, i manje je znatno, ali ne mogu još uvijek vjerovati da se niko ne brine za ovaj dio ovdje.
Da se podjećamo, prije nekoliko godina su kružile i priče da će se ispod mosta, na mjestu gdje i trenutno ima jedna raspala klackalica, praviti malo igralište sa hukaljkom k novim klackalicama za djecu, ništa veliko, ali prelijepo. I šta je ispunjeno od tih riječi, obećanja? Ništa. Možda sam i previše napisala, ali sam vam sve iznijela!
Piše: S. Kvrgić
KOMENTARI