Početkom ljeta nekoliko stotina američkih, poljskih i britanskih padobranaca izvršilo je desant u centralnoj Poljskoj radi uvježbavanja bojevog odgovora u slučaju napada na Baltik i Poljsku iz Rusije. Gotovo hirurški precizno, specijalci su dotakli zemlju na zadanim ciljevima, formirali odbrambenu liniju i počeli s protivudarom. Teoretski.
Jer, iako je ova pokazna vježba proglašena uspješnom, u stvarnosti bi se takav scenarij vjerovatno pretvorio u prilično smrtonosnu klopku za padobrance.
Naime, zona iskakanja tokom ove vježbe bila je tek nekih dvjestotinjak kilometara od ruske baze u Kalinjingradu, gdje se nalaze raketni sistemi koji bi bez problema srušili avion dok su padobranci još u njemu. Čak i da se nekako iskrcaju, relativno lako naoružani padobranci vjerovatno bi bili pometeni vatrom iz ruskih dronova poslanih iz baze ili pak raketama kratkog dometa.
Ubijaju pilote na spavanju
Iako je NATO najmoćniji i najopremljeniji vojni savez na svijetu, prema svemu sudeći, njegova spremnost u ovom dijelu svijeta nije onakva kakva bi trebala biti. Potvrdio je to prije nekoliko dana i britanski general Robert Barrons, nekadašnji zapovjednik snaga za brze intervencije NATO-a.
– U slučaju rata u Evropi, Rusija bi svoje ratne avione, brodove i kopnene jedinice mogla upotrijebiti u roku od 48 sati, dok bi vrijeme reakcije NATO-a bilo mnogo dulje. Za puni protivudar trebali bi mjeseci jer je većina evropskih sigurnosnih snaga usmjerena prije svega na terorističke prijetnje i suzbijanje migrantske krize – ustvrdio je Barrons u svom pismu britanskom ministru odbrane Michaelu Fallonu.
U isto vrijeme Rusija je u proteklih nekoliko godina znatno ojačala svoje snage prema Evropi, ne samo na jugu, pokraj granice s Ukrajinom, već i na potezu koji graniči s baltičkim državama. Postavljene su i rakete srednjeg i dalekog dometa koje, kao odgovor na NATO-ov raketni štit, ciljaju i na zemlje članice NATO-a, među njima i na Hrvatsku.
Ovo jačanje vojnih potencijala Moskve prije nekog vremena dovelo je do stvaranja Snaga za brzi odgovor NATO-a, no njihovo prisustvo više je kozmetičke nego taktičke prirode. Naime, nekoliko hiljada vojnika raspoređenih na liniji Evrope prema istoku, dugačkoj nekoliko hiljada kilometara, ma koliko god dobro obučeni i opremljeni bili, samo su mali djelić snaga koje bi doista bile potrebne za protivudar ako se Rusija doista odluči na udar na Evropu. Pogotovo imajući na umu da se Rusija u svojoj taktici uvijek oslanjala na masovne prodore pješaštva i oklopa potpomognute topničko-raketnim udarima.
Ne treba zaboraviti ni na činjenicu da Rusija gotovo u srcu sjevernog dijela Evrope ima svoju bazu Kaliningrad. Enklavu između Litve i Poljske, u kojoj je smještena ruska baltička flota, ali i cijeli niz vojnih kapaciteta.
Prema procjenama, u ovome trenutku na području Kaliningrada, na manje od 500 kilometara zračne udaljenosti od Berlina ili Varšave, nalazi se više od 850 ruskih teških tenkova, više od 1.350 komada artiljerijskog oružja te više od 550 raketnih sistema. Među tim sistemima je i S-400, raketni protuzračni sistem kojim se ostvaruje potpuna dominacija zračnog prostora u krugu od gotovo hiljadu kilometara. Što znači da bi mogućnost djelovanja NATO-ove avijacije nad Poljskom, dijelom Njemačke, Danskom, baltičkim zemljama bilo znatno smanjeno, ako ne čak i svedeno na nulu.
U sklopu širenja vojnih kapaciteta Rusije, treba promatrati i nedavno pristiglu informaciju kako Moskva počinje s reformom svoje sigurnosno-obavještajne službe FSB koja bi do 2018. godine mogla poprimiti većinu ovlasti koje je u Sovjetskom Savezu imao KGB. Ne odnosi se to samo na unutrašnju sigurnost Rusije i provođenje kriminalističkih istraga već i na djelovanje sigurnosnog sistema u inostranstvu.
Tako je u dopisu koji je general Barrons poslao ministru odbrane navedena i mogućnost da Rusija “prizemlji” britansku eskadrilu aviona F-35, ali ne uništavanjem mašina nego ubistvom njihovih pilota.
– Avioni su vrlo sofisticirani i teško ih je rušiti u zraku. Ali zato je vrlo izgledna mogućnost da bi Rusi, uz pomoć svoje obavještajne mreže špijuna, jednostavno pobili svih četrdesetak pilota koji su osposobljeni za upravljanje lovcima F-35. Ne treba isključiti mogućnost da ih se u datom trenutku pobije u krevetu, na spavanju – ustvrdio je Barrons.
Ono s čim zapadne snage računaju u slučaju sukoba na istoku Evrope jest tehnološka superiornost, ne samo u oružju i opremi već i na digitalnom bojištu koja bi imala ulogu veću nego ikada.
Doduše, to je prednost koja se polako, ali sigurno topi. Moskva već duže vrijeme razvija vrlo napredne oružane sisteme, poput aviona SU-27 ili borbenih tenkova posljednje generacije koji su prošle godine predstavljeni na svečanom mimohodu u Moskvi. Teško je procijeniti koliko daleko je Rusija otišla u izgradnji borbenih sistema na digitalnom bojištu, no svakako ruski vojni informatičari rade i na tome planu.
– Ruska vojna moć je narasla, pogotovo u kvaliteti. Rusija danas može upravljati krizama drukčije nego SAD, i to rade prema doktrini integriranog bojišta u kojem se iz Moskve upravlja svim snagama, od kopnenih jedinica, preko zračnih, pomorskih do svemirskih snaga. Jedna su od rijetkih vojski koja može voditi ratove na krajnjem sjeveru, na temperaturama do -50 Celzijevih stepeni, i to je jedan od razloga zašto sjede na području Arktika, odakle mogu projicirati udare na Evropu sa sjevera – kaže Večernji list penzionisani admiral Davor Domazet-Lošo, nekadašnji načelnik Glavnog štaba HV-a.
Neodrživa okupacija
Kako kaže, ruska vojska ima i jednu očitu prednost u odnosu na kopnene snage NATO-a, a to je ujednačenost.
– Ruske jedinice dolaze iz jedne zemlje, dok NATO-ove jedinice pak dolaze iz više zemalja, njihovi vojnici govore različitim jezicima, znatne su razlike među jedinicama… Sve to predstavlja problem u slučaju sukoba i gotovo je sigurno kako je britanski general u pravu, da bi za učinkovit odgovor i protuudar trebalo najmanje nekoliko mjeseci – kaže Domazet-Lošo.
Naravno, u ovom nagađanju oko uspjeha zamišljenog ruskog prodora na zapad ne treba zanemariti vrlo važan faktor – ratovanje na domaćem terenu.
Za razliku od istočne Ukrajine, gdje bi ruske jedinice, kada bi službeno ušle na ratište, bile dočekane od lokalnog stanovništva s odobravanjem, u istočnoj Evropi situacija je sasvim drukčija. Na području Poljske, baltičkih zemalja, Mađarske, Hrvatske, ruske bi snage bile dočekane i tretirane kao agresorske. A, nema tog osvajača, ma koliku eventualnu prednost imao, koji bi uspio dugoročno zadržati okupaciju tako velikih područja s razvučenim snagama na ratištu čija se površina mjeri u hiljadama kvadratnih kilometara. U kombinaciji sa savezničkim protuudarom, Rusija ne bi imala ni teoretsku šansu zadržati okupirana područja duže od nekoliko mjeseci. U kakvom bi pak stanju nakon ovih okršaja ostale istočnoevropske zemlje, drugo je pitanje.
I na kraju, jedan je osnovni osigurač koji garantuje sigurnost Evrope u slučaju eventualnog napada s istoka. Nuklearno naoružanje koje bi bilo upotrijebljeno. A, međusobno uništenje dovoljan je argument da spriječi eskalaciju sukoba velikih razmjera.
KOMENTARI