instant fap
NaslovnicaBlog

Selma Durmišević: Biti Emir, biti Ja, biti Delikvent

Selma Durmišević: Biti Emir, biti Ja, biti Delikvent

10489908_10204804563507509_5905643284399821342_n

Šta je povod za maloljetničku delikvenciju?

Na prvi pogled mi je izgledao kao prosječan srednjoškolac, miran, povučen dječak iz kraja. Dječak kojem je najveći problem koju djevojku odabrati ili gdje provesti slobodno vrijeme.  Ipak se iza tog paravana i tih beživotnih očiju krije teška životna priča. Baš taj dječak predstavlja primjer onog maloljetnika koji pokušava odrasti u svijetu zla i licemjerja. Nedovoljno jakom borbom to zlo ga je privuklo sebi i uništilo mu život.

Moje ime je Emir. Imam šesnaet godina i pohađam srednju elektrotehničku školu u Zenici. Na nastavni sam prisustvovao samo prvih mjesec dana. Ne zato što moram, nego što nisam imao pametnijeg posla.

Emir je crnokosi dječak, najmlađi sin sedmočlane skromne bošnačkohercegovačke porodice. Emir je za razliku od svojih vršnjaka odrastao u siromaštvu, kući gdje obroci nisu bili redovni, u kući gdje su smijeh, druženje i radost bile rijetke pojave. Emira ne interesuje mnogo stvari. Emira ne zanima ko je Nikola Tesla, Ivo Andrić, Emira ne zanimaju članovi predsjedništva Bosne i Hercegovine, Emira ne zanima da li neko predstavlja Bosne i Hercegovinu na Euroviziji,  Emir sanja brz uspjeh, mnogo novca to nikad nije imao.

Emiru su se snovi na kratko i ostvarili, ne s dobitkom na kladionici, nego upotrebom očevog ratnog trofeja, starog zahrđalog pištolja.

 “Budem li čekao dobitak na kladionici, ništa od mene”, tim riječima Emir ulazi u obližnju zlataru, uzima novac i ponosno odlazi. “Ne može mi niko ništa”, što se godinama i pokazalo. Godinama je Emir bježao od kuće, iz dana u dan povećavao sam broj krivični prijava.

Dragi čitaoci, Emir je nažolost također jedan od maloljetnika, s epitetom delikventa.

Biti delikvent za Emira i njegovu “klapu”, je biti sve. Biti moćan, snažan, hrabar. Imati svoj krug ljudi, biti poštovan među tim, sličnim njemu. To što je stigmatiziran od strane društva, Emiru nije bitno. Emiru nije bitno, zdravstveno stanje njegove majke, oca i ostalih članova. Našao je način kako podignuti sebe, način koji je u svakom primjeru pogrešan.

Svoju” karijeru”, Emir započinje još u osnovnoj školi. Otimajući sve što mu stigne pod ruke, novčanike, torbe, jakne, patike. Maltretirao je svakog, iživljavao se, udarao, tukao, lomio, kršio. Radio sve kako bi zaradio čin uspješnog i opasnog maloljetničkog delikventa.

Zapitati se moramo, šta dječake poput Emir navodi na to. Da li je to bijeg od proklete stvarnosti, bijeg od mukotrpne životne sudbine ili pak posljedica idolstva.

10917872_10204804561907469_7314499709210564136_n

Maloljetnička delikvencija nije priča o uspjehu, već svjedočanstvo o neuspjehu društva da obezbijedi zaštitno okruženje za svoju djecu. Društvo za kojeg je baš taj problem rak rana. Međutim šta obezbijediti dijetetu na prostoru gdje vlada nacionalizam, nepotizam, bezakonje, nemir, strah. Šta takvo jedno društvo može pružiti. Sliku kriminala, korupcije, sliku tuge, jada, čemera, siromaštva, nepravde. Mladi ljudi izloženi su raznim negativnim utjecajima okoline. Izbjegavati ovaj problem, nije idealno riješenje. Prema riječima profesorice na Odsjeku za psihologiju Univerziteta u Banjoj Luci doc. dr. Milene Pašić, društvo ima negativan stav prema maloljetnim delinkventima, prvenstveno škola, roditelji i ostale institucije. Međutim, često je takvo ponašanje prihvaćeno od strane vršnjaka zbog toga što i takvo negativno ponašanje znači isticanje među ostalim. Naravno, odbacivanje od strane društva nije ni poželjno jer ako se nije uspjelo u prevenciji takvog ponašanja, mora se raditi na otklanjanju posljedica.

Djeca često budu uhvaćena u surovost svijeta u kojem „jači“ vlada nad „slabijim“, u borbi za bolji položaj u društvu, u kojem mjesta za kukavice nema. U takvim situacijama maloljetnici često čine sve kako bi stekli ugled i poštovanje među vršnjacima, a za koji su često bili uskraćeni u svom vlastitom domu, u svojoj porodici.

Primjer Emirovog ponašanja nije ništa novo, ono je samo nastavak na dosadašnji suživot, tradiciju.

Nema razlike između vašeg, našeg ili tuđeg “Emira”, on je postojao i uvijek će. Činjenica je da je njihovo ponašanje postalo trend u bosanskohercegovačkom društvu.

Razlozi na nastanak i razvoj maloljetničkog kriminaliteta su veoma široki kao i teorije koje se bave objašnjenjem istog počevši od biopsiholoških, preko socioloških, koje posebno izdvajaju porodične situacije, migracije, vršnjake, vaspitnoobrazovne institucije, slobodno vrijeme, masovne medije kao glavne faktore za podsticaj maloljetničkog kriminala. Međutim državne institucije, kao razlog, uzrok ističu nesređene porodične odnose. Tešku materijalnu situaciju, loše i poremećene porodične odnose, sklonost jednog ili više članova asocijalnom ponašanju. Po principu, lakše prebaciti krivnju na drugog.

Emir, je za razliku od nas veoma rano shvatio da je Bosna i Hercegovina idealan prostor u kom se isplati biti lopov. U kom je lopovluk priviligiran čin.

Završim srednju školu i ništa, fakultet i opet ništa. Za šta da se borim? Za ovu državu zbog koje moj babo nema ruku, s kojom bi mogao raditi. Državu koja mi nije obezbjedila ništa. Da se za to borim, pa nisam budala.

Zato znajte da svaki Emirov kriminalni postupak, je unaprijed opravdan i izazvan dugogodišnjim tajnim pokradanjem onih s titulom, koji to izvršavaju tajno s osmjehom na licu. Opravdan je okolinom u kojoj je odrastao, ljudima koji ga okružuju, biti će i dalje opravdavan dok ne promjenimo sistem u kojem živimo. A dječak beživotnih očiju dalje će ići svojim putem i boriti se za bolje sutra na svoj način.

Piše: Selma Durmišević

KOMENTARI