Nekoliko dana prije zvaničnog predavanja stranačkih lista za oktobarske izbore, zazvonio mi je telefon. Poznat glas. Fahro. Za narod – Radončić Fahrudin. Za likovne umjetnike – genije sa kistom iz Nikšića koji se proslavio skiciranjem, kako ga optužuje bivša saradnica, ubistva jednog od šefova sarajevske mafije s kojim je Radončić, iako to niječe, imao strukturalan sukob, po dubini i širini.
“Vidi, šta misliš da zamoliš Sefera da se ne kandiduje za Predsjedništvo BiH. Ja sam spreman da svoju listu za Državni parlament skroz obezvrijedim, spreman sam da BPS-u dam dom naroda BiH i Dom naroda FBiH” izustio je likovnjak Radončić pokušavajući, u skladu sa svojim zanimanjem, nacrtati samog sebe u zgradi Predsjedništva BiH čije je paljenje, prethodno, podržao.
Prijedlog je bio odbijen. Svako je otišao svojim putem i ne bih se više za Radončićem ni okrenuo da se on sam u svojim intervjuima, koje redovno daje za proustaške i pročetničke medije, već drugi put indirektno nije osvrnuo prema Seferu Haliloviću. Kada sam to prvi put pročitao: rekoh, ma možda nije tako mislio. Nije valjda lud?! Danas sam sasvim siguran u ono što sam pročitao: Radončić je krenuo u najnoviju, zadnju, bitku za sopstveni ego i sopstvenu slobodu u kojoj pokazuje ono što sam o njemu znao i 1993. – da se radi o čovjeku koji je lišen ljudske etike i moralnih normi kada je u pitanju borba za vlast i njegovo lično mjesto pod historijskom kapom Bosne i Herceogovine ispod koje bi da se prevarama ugura izgurujući one koji su već tamo.
Prisjetio sam se nekolicine epizoda sa Radončićem: prve kada je prljavo ucjenjivao Bakira Hadžiomerovića, čemu sam svjedočio. Druge, kada mi je pričao kako se sa Željkom Komšićem dogovorio da kandiduju Emira Suljagića “koji je lud“, treće u kojoj je objavio fotografiju, koju je prethodno lično uslikao, Mirsada Kebe sa perikom, četvrte u kojoj je prijetio lažnom izjavom pred Sudom BiH u predmetu ratnih zločina, pete u kojoj je “do podne” vrištao preko “Avaza” da se atentat na moju porodicu istraži, da bi se “od podne” sastajao sa odgovornima za isti – Enverom Mujezinovićem i Bakirom Alispahićem, šeste u kojoj je Sefera Halilovića prevario za osnivanje nekadašnjeg “Bošnjačkog Avaza” uzevši mu pare i zabivši mu nož u leđa, sedme u svojim terevenkama sa Miloradom Dodikom i Miroslavom Miškovićem i inih drugih epizoda za čije ispisivanje bi bila potrebna jedna ozbiljna knjiga koja bi svjedočila o utjelotvorenju bošnjačke vanjštine i vampirsko – đavolske nutrine.
Zapitah se: je l’ ovo onaj Radončić koji je od Sefera Halilovića, tokom rata, tražio para za kafu pa se sada osilio pomislivši da je narod u Bosni i Hercegovini toliko lud, te da nemaju druga posla nego da njega, kabinetskog potrčka, sistemskog egzekutora i nastavnika likovnog izaberu za predsjednika države? Je l’ ovo isti onaj Radončić koji je od Sefera Halilovića dobio pare za “Bošnjački Avaz” da bi preko tog istog “Avaza” godinama pljuvao upravo onog čovjeka koji ga je branio i hranio – Halilovića.
 |
| Sefer Halilović (sjedi) i njegov sekretar Radončić Fahrudin (naravno stoji): ratno Sarajevo 1993., |
Je li ovo onaj isti Radončić koji je od Alije Izetbegovića dobio gotovo milion njemačkih maraka za “Dnevni Avaz”, koji je Bakiru Izetbegoviću školovao kćerku, koji je urnisao Sulejmana Tihića pred unutarstranačke izbore u SDA, a sve ne bi li Izetbegović pobijedio, da bi poslije, kada Radončić shvati da želi postati predsjednik države, Izetbegoviću u tom istom “Avazu” spočitao sve ono u čemu su zajedno učestvovali – stvaranje privatne države, zaštita i organizovanje državne mafije, uništavanje i napadanje opozicije, neistraživanje političkih ubistava, druženje sa mafijaškim bosovima i tako dalje u prilično dug spisak zajedinčkih, bolesnih anomalija.
Poznavajući ga preko dvadeset godina, vidjevši strukturu njegove ličnosti “kada je bio mali”, mogu slobodno napisati da je Radončić zarobljenik sopstvenog, bolesnog, ega koji upravlja njegovim postupcima koji su danas daleko od bilo kakve racionalnosti i ljudskosti. Samo lud čovjek može pomisliti da je gradnja dvije zgrade, nastale na prevarama i političko – medijskim progonima i ucjenama, dostatna za poređenje za Gazi Husrev begom koji je Sarajevu ostavio – poklonio medresu, džamiju, biblioteku, javne kuhinje…i koji se nije bavio progonima već napretkom Muslimana na ovim prostorima.
Helem, Radončić se ove, 2014. godine kandidovao za Predsjedništvo BiH. Precjenjujući svoja realna znanja nastavnika likovnog vaspitanja, svoje kabinetsko – dvorske sposobnosti koje su prerasle u bolest spletki, svoju novinu koja je izrasla u batinu nacionalne destrukcije, i svoje kvalitete koji su prerasli u interni kult ličnosti nivoa Kim Mil Sunga mlađeg, Radončić je sebe “usnio” u Predsjedništvu BiH te je odlučio da pokuša biti brutalan ne bi li se drugi “uplašili” njegova oba tornja i prepustili mu državu da je vodi onako kako on i zna – ravno do dna.
Početak predizborne kampanje u BiH za sve kandidate za Predsjedništvo BiH označit će političke aktivnosti: govore, intervjue, skupove, dok će Radončić jednim okom gledati u Sud BiH, gdje očekuje da bude pozvan kao svjedok u “likovnom predmetu” Zijad Turković i ostali, dok će drugim okom viriti na Kosovo gdje jedan drugi njegov kolega, likovnjak Naser Keljmendi treba da odgovara zbog pravljenja neke zločinačko – “likovne” organizacije koja je usput ubila i nekog kriminalca kojeg je Radončić “volio”.
U pauzama ovih suđenja Radončić će se obraćati Bošnjacima, za čiju se stolicu kandiduje preko Nezavisnih – Dodikovih novina i Dnevnog ili Večernjeg lista Dragana Čovića. Preko njih će pokušati da ubjedi Bošnjake da glasaju za njega dok će preko “Avaza” pokušati uvjeriti sam sebe kako bi i on, nakon svih poraza ovom preplašenom i sluđenom narodu, trebao biti predsjednik koji će, ako i ta nesreća snađe ovu jadnu zemlju, zakucati zadnji ekser u mrtvački sanduk BiH kao države i Bošnjaka kao političkog faktora.
Semir Halilović
Sarajevo, 10.9.2014.
P.S. Fahro, mislim da je za tebe daleko pametnije da više nikada ne pominješ moju porodicu niti ikoga od nas kontaktiraš. Nemoj da me natjeraš da o tebi napišem suštinski tekst i(li) dam izjavu tamo gdje treba. Ja znam da ti znaš, da sam itekako upoznat kako u srcu “Avazovog” zmaja živi jedan mali miš.
S.H.
KOMENTARI