Senad Omić: Ljeto u kojem su mi ukrali djetinjstvo…

0

Piše: Senad Omić

Svjedočenje o ranjavanju jednog dječaka

Bio sam trinaestogodišnji dječak kada „se zapucalo“. Još jedna školska godina pri kraju i dječačke radosti zbog predstojećeg raspusta. U glavi su već pravljeni brojni planovi cjelodnevne radosti i sreće koju ću sa prijateljima proživljavati na obližnjem kupalištu u Husimovcima i na Sani,  „na lopti“ dok budemo vodili krave na ispašu. Nisam ni slutio da su neke „velike“ i bolesne glave nama u isto to vrijeme pripremali druge planove. Oni su realizovali svoje, a uništili moje. Sve moje dječačke planove za to ljeto ‘92. godine ubili su jednog majskog jutra kada me je iz sna trgnula zastrašujuća grmljavina ispaljenih granata na naše selo Demiševci.

Nakon cjelodnevnog i cjelonoćnog granatiranja i noći provedene u skloništu, ništa više nije bilo isto. Moje, kao i ostala sela u Sanskom Mostu od maja ‘92. godine bilo je pod okupacijom srpske vojske. Dane smo nekako i preživljavali. „Ide noć, ide smrt“, bila je rečenica koju sam kao dijete često slušao. Postala je skoro pa redovna praksa da neko pred akšam pronese vijest kako je taj dan negdje ‘iz pouzdanih izvora’ čuo da će nas tu noć napasti. Nakon toga, panika bi se kroz selo provukla neslućenom brzinom. Stariji su, u hodu dok kupe najosnovnije stvari, pravili planove gdje bi, po njihovoj procjeni, bilo najsigurnije provesti tu noć.

Od granata bi se nekako sklonište i našlo, problem su bili noćni upadi naoružanih Srba iz okolnih sela. Tada bi pucali nasumično po kućama, a nekad bi kroz prozore u kuću ubacili i eksplozivnu napravu. U jednom od takvih njihovih divljanja po selu, ubili su moju školsku drugaricu Almu Kičin. Kada su zapucali, krenula je da pobjegne sa svojima iz kuće u podrum. Dok se obuvala i bila tako sagnuta, metak je prošao kroz prozor i pogodio je u glavu. Alma je bila lijepa kao jabuka, baš kako joj ime i nosi značenje. Allah joj Milostivi džennet podario.

Djevojčice Admira i Almira su imale malo više sreće. Sa roditeljima su prešli kod komšije Karić Ismeta da prenoće, smatrali su da je njegova kuća sigurnija. U noćnom divljanju kroz selo, na sprat Ismetove kuće kroz prozor su ubacili neku eksplozivnu napravu. Admira i Almira su spavale uza zid koji se, od siline detonacije prelomio i zatrpao ih obje. Skoro cijelu noć su provele pod urušenim zidom da bi tek u zoru bile izvučene, nepovrijeđene.

Srpska djeca iz okolnih sela su, vjerovatno od svojih roditelja, čuli za naše noćne bježanje i često spavanje izvan kuća. Tako su jednog julskog popodneva na biciklima naišli pored mene i mojih prijatelja. Sjedili smo pored puta, a oni su, u prolazu u međusobnom razgovoru spomenuli kako je „večeras napad na Demiševce“. Prestravljeno smo se samo pogledali i znali šta nam je činiti. Uzjahali smo na svoja bicikla i požurili u selo da starijima prenesemo šta smo čuli. Moram priznati, bilo je u tome i nečeg avanturističkog za nas, osjećali smo se kao da prenošenjem te vijesti starijima, mi spašavamo selo.

Večeras će nas napasti…

Mama je sjedila sa sestrama u avliji i pučila grah kada sam, sav zadihan i ”blijed k'o zid”  utrčao u avliju sa rečenicom: “Večeras će nas napasti!“ Otac, iako u početku sumnjičav ili se od bježanja možda već bio umorio, nije želio da tu noć napuštamo selo. Hrabrio nas je da su to samo djeca izvikala. Zabrinutos i strah ipak nije mogao sakriti. Slušao sam njegov i mamin razgovor i čuo da ćemo ipak ići ‘na sigurno’. Mama je predložila da idemo u njeno susjedno selo Bartikovce, „slušala sam od starih da tamo nisu napadali čak ni u onom ratu“, dosjetila se. Već uvježbano spremanje i za čas smo bili spremni za pokret.

Kad smo stigli na brdo koje dijeli dva sela, pomolila se skoro kolona ljudi ispred nas. Pomislio sam da je mamin izbor sigurno bio pravi, dok ovoliki narod ode konaka tražiti u Bartikovcima. Kroz glavu mi odjednom prođe misao od koje se prepadoh skoro k'o i od mogućeg napada: „šta ako ne napadnu večeras naše selo, pa me otac ujutru pozove na raport, jer sam ja ovaj put bio glasonoša crne vijesti?!“ Skrenuo sam misli tješeći se da ipak neće, od dragosti što je sve dobro prošlo. Približavali smo se selu.

Meni i trima sestrama je bilo drago što ćemo konačiti kod nanuške, kako smo je, od milja zvali. Ona nas je i u najtežim vremenima nekako umjela nasmijati. Nane (rahmet joj duši) je uvijek spavala pod ‘punom ratnom spremnom’. Smijali bismo joj se i čudili kako se može ikako okrenuti dok spava. „E, moja djeco, ako zapuca u po noći, nema se nane kad spremati. Vi ćete časkom, vama je lahko“, znala bi se pravdati.

U Bartikovce smo stigli u akšamski suton. Dok smo se primicali daidžinoj kući, čuli smo u daljini nekakvu pjesmu i galamu. Srbi su pijančili na okolnom brdašcu koje smo zvali Kula, udaljenom tek par stotina metara od daidžine kuće. Bila je tu do pola izgrađena vikendica moje nastavnice Hatidže, a nedaleko od nje već srpske kuće. Kako se akšam već bio prikučio, a struje nije bilo, svi smo bili u kući na okupu. Ni nama, djeci, nisu dali da budemo vani, „da odozgo oni ne vide da vas ima puno“ govorila je ujna dok nas je uvodila u kuću.

Ne sjećam se koliko nas je bilo poredanih po sobama daidžine kuće, znam da sam ja bio među sretnim unucima koji će sa nanuškom biti u sobi. Pripovjedala nam je u mraku razne šaljive zgode, dugo smo se smijali. Ondabi odjednom čuli kako nanuška poluglasno uči razne sure i dove, što je bio znak da i mi proučimo što znamo i da spavamo. Brzo smo utonuli u san…

Zastrašujući zvuci rafala sve nas u isti mah digoše iz kreveta. Kao da su se čuli u avliji. Mrak. Panika. Pucnjevi su se čuli sa svih strana. Sa svakim pucnjem zvučalo je bliže i jezivije. Daidža nam je, pod plamičkom upaljača, rekao da svi idemo u hodnik. Tu smo, već istrenirani za takve situacije, odmaknuti od prozorâ, svi sjeli jedni uz druge i čekali. Ne znam da li smo u tim momentima čekali da ti zastrašujući pucnjevi prestanu ili smo čekali momenat kad će da zalupaju na vrata. Sigurno je da smo svi priželjkivali ovo prvo, ali isto tako svi smo strepili od ovog drugog.

Priljepljen uz mamu koja me je stalno milovala, a ustvari više pokrivala uši da što manje čujem, osjetio sam strašnu potrebu da moram u wc. Rekao sam mami da ne mogu više trpiti i da moram piškiti. Znao sam da su vrata wc-a odmah na kraju hodnika i rekao mami da znam i po mraku naći. Pucnjevi kao da su se malo udaljili. Ipak, bilo je sigurno da su upali u selo i da su blizu. Sagnut  sam se provukao do vrata wc-a i ušao unutra. Kada sam ušao u potpuno mračno kupatilo, sjećam se da sam na trenutak pomislio kako nisam siguran na kojoj strani zida je wc školjka. Dezorjentaciji je sigurno doprinio i ogroman strah i panika.

Krenuo sam ravno korak-dva i udario u kadu. Shvatih da je školjka na suprotnoj strani. Odjednom, strašan prasak. Svjetlost svuda oko mene. Čujem samo jaku zvonjavu u ušima. Dozivam mamu. I dalje ne čujem ništa osim strašne zvonjave u ušima. Slijep sam, pomislih.

U tom trenutku  sam bio siguran da više nikad neću vidjeti. Slika psa kojeg držim za špagu i koji me slijepog vodi putem, ostat će urezana u mome pamćenju dok živim. Vjerujem da je nastala u djeliću sekunde dok se oči nisu oporavile od neopisivo jakog bljeska koji je prouzrokovala detonacija granate. Već u slijedećem djeliću sekunde  vidim kako mi neko panično svlači jaknu koja gori na meni. Pomalo kao da čujem glasove. Plač, vriska. Dok pokušavam razaznati da li čujem i vidim, neko me uze i ponese. Samo se još sjećam da sam unesen u podrum daidžine kuće. Da li sam nakon toga izgubio svijest ili zaspao, ne znam. Sjećam se da sam bio pri svijesti kada su se ukazali prvi znaci zore. Otac je sjedio pored mene i samo govorio: „Dobro je sine, malo te samo porezalo, dobro je fala Bogu, ne boj se, prošlo je.“ Tada se već nisam bojao. Začudo je i neobjašnjivo koliko djetetu ohrabrenje kazano očevim smirenim glasom može značiti. A samo Bog Dragi zna koliko je strepnje i straha u sebi morao potisnuti da bi me tom rečenicom zaista umirio.

„Sadaka ga je spasila…“

Kada se razdanilo, već sam bio siguran da ipak vidim i čujem. Dobro sam vidio kako su sve njihove oči uprte u mene, a i čuo sam kako se bâbo i daidža nešto tiho dogovaraju. Ležao sam na leđima, pošao sam okrenuti glavu i osjetio strašan bol. Imao sam osjećaj da mi je lice i vrat sprženo, koža na cijeloj lijevoj strani je bila zategnuta, u lijevoj ruci sam osjećao strašne bolove. Bila je nečim zamotana. Zamolio sam bâbu da mi stavi nešto pod glavu. Očima sam pogledao niz tijelo i vidio da mi je moja bijela majica u potpunosti crvena. Sjećam se da mi je opet došlo slabo i otac mi je počeo brisati znoj sa čela. Govorio je kako nije ništa strašno i da se to krv samo sa jednog mjesta razlila. Sada već nije mogao potisnuti strah iz svog glasa, osjećao sam u njegovom glasu da je gore od toga.

U međuvremenu je daidža negdje bio otišao i sada se vratio rekavši kako je našao čovjeka koji će me odvesti zaprežnim kolima u bolnicu. Trebao sam ustati, nisam mogao sam, ali sada nisam ni želio dok mi ne kažu kako sam ranjen i koliko. Čuo sam nanušku kako samo ponavlja riječi: „Sadaka ga je vel'ka sačuvala.“ Tada nisam znao šta to znači. Kasnije ću te riječi još danima slušati kada god bi me neko došao vidjeti i kada bi mama ili bâbo pričali kako se sve desilo. Prisutni bi, stariji pogotovo, skoro redovno razgovor na tu temu zaključivali tim nanuškinim riječima.

Rekli su mi da je granata udarila u vanjski zid kupatila, tu eksplodirala, prošla kroz drugi, unutrašnji zid kupatila i „završila“ sa druge strane zida, u frižideru. „Tvoja sreća je što si promašio wc školjku i bio na drugoj strani“, pokušao se našaliti Adko, od mene godinu stariji daidžin sin. I zaista je bilo tako. Kasnije će „istražitelji“ srpske milicije koji bi inače, po pravilu, poslije srbočetničkih noćnih divljanja po našim selima, redovno dolazili „na uviđaj“, ustanoviti kako je na daidžinu kuću ispaljena protutenkovska granata i kako je to razlog da je probila dva zida i zaustavila se u frižideru. Na mjestu kuda je probila zid, slomila je cijev između wc školjke i vodokotlića, a ja sam joj se, zahvaljujući dezorjentaciji ili Kome već, našao sa desne strane. Tako je moja skoro cijela lijeva strana, od pojasa prema gore, bila izložena gelerima.

Kada su me nekako doveli do zaprežnih kola i polahko položili na unaprijed pripremljene i prostrte deke, krenuli smo prema bolnici. Iako je bila udaljena tek nekih 4 km od sela, meni se učinila cijela vječnost. Od daidžine kuće do asfaltirane ceste vodio je makadamski put dug oko jedan kilometar. Na svaku i najmanju rupu i kamenčić na tom putu jaukao bih od strašnih bolova u stomaku. Imao sam geler u trbušnom  mišiću od kojeg sam imao osjećaj kao da mi neko upravo tupim nožem razrezuje to mjesto. Pored njega, još „hrpu“ gelera imao sam u mišiću lijeve ruke, u uhu i glavi.

Pored mene je bio otac i daidžin komšija koji je pristao da nas odveze, znajući da je to i za njega veliki rizik. Nije rijedak bio slučaj da se odrasli muški sa puta do grada više ne vrati kući.

U bolnici su me unijeli u hitnu ambulantu, tu su mi čistili rane dok im je otac prepričavao kako se i kada sve desilo. Tada sam od oca saznao da se napad desio negdje oko ponoći. Bila je to noć 28/29. jula 1992. godine. U međuvremenu je došao hirurg i sa njim jedan srpski vojnik. Prepao sam se zašto on stoji pored vrata i zašto je došao u pratnji doktora. Kasnije, dolazeći na brojna previjanja kod istog doktora, saznao sam da je dr. Halilović bio jedini hirurg, a musliman u sanskom Domu zdravlja. Vojnik je vjerovatno bio tu ‘po zadatku’, da pazi na njega.

Uskoro nastavak..

Povodom otkrivanja spome obilježja šehidima Bartikovaca..

Autor ovog svjedočenja je imam Senad ef. Omić, rodom iz Demiševaca kod Sanskog Mosta. Nakon teških dana ratnog djetinjstva u okupiranom S. Mostu, uspijeva se sa roditeljima i tri sestre izvući na slobodnu teritoriju. Za svoju ‘osvetu’ izabrao je knjigu i nauku. Nakon završene osnovne škole u izbjeglištvu (Hrvatska i Slovenija), završava Medresu u Zagrebu kao najbolji učenik u generaciji, a potom i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Na pomenutom Fakultetu uspješno privodi kraju i magistarski studij. Sada je imam u džematu Došci-G. Kamengrad. 



Share.

Leave A Reply