Koliko su Bosanci i Hercegovci veliki i jaki ljudi, sposobni snaći se i u najtežim situacijama, stručni, pametni, odlučni, najbolje nam govori primjer Anite Zečić, mlade studentice rodom iz Prijedora s obala Bereka i rijeke Sane, trenutačno nastanjene u Beču.
Ovu lijepu djevojku koja zrači ljepotom upoznali smo preko prijatelja iz grada Perniza, koji su nam pričali o djevojci iz Prijedora i Sanskog Mosta, koja je izložila svoje umjetničke slike. S ovom smo umjetnicom razgovarali u Beču, u blizini čuvenog Pratera, u vrijeme kada se u Beču održavala izložba velikog Leonarda da Vincija…
U isto vrijeme i čvrsta i nježna, uvijek s osmijehom na licu, ova umjetnica danas stvara 700 kilometara udaljena od svog rodnog grada. Slika ljepote svoje zemlje, na platno prenosi bh. gradove, njihovu kulturu, ljepotu, zavičaj, koji joj je, kako kaže, stalno u srcu.
“Kad me netko pita odakle sam, ja uvijek kažem da imam čast pripadati ne samo jednom gradu već tri grada: mom rodnom gradu Prijedoru, gdje sam rođena i odakle je moj tata, Kozarcu, najvećem malom gradu na svijetu odakle je moja mama, i Sanskom Mostu, gradu na devet rijeka gdje sam najduže razdoblje svog života provela, ali i jedno od najljepših. Sanski Most me je napravio osobom koja jesam jer ne bih bila ta osoba i ne bih znala cijeniti svoju domovinu i voljeti je toliko koliko je volim – neopisivo, da nisam odrasla u Sani”, kaže nam ova mlada nadarena umjetnica.
Ljepote domovine
U svom slikarskom opusu slikate ljepote svoje domovine…
“Da, svakako. Naslikala sam gotovo sve veće gradove: Sarajevo, Višegrad, Tuzlu, Bihać, Počitelj, Mostar, Konjic, Teočak, Kozarac, Sanski Most, Prijedor… Nigdje ne idem bez fotografskog aparata, štafelaja i pastelnih boja ili grafitnih olovaka, jer uživam kada kistom na štafelaju govorim o njihovim ljepotama, neiskorištenim prirodnim mogućnostima, turističkim potencijalima. Satima mogu slikati i ne umoriti se.
Mene, zapravo, kist i boje te tihi zvuci glazbe i izvedba tri tenora, a i lijepa bosanska glazba nadahnjuju i odmaraju”, kaže Anita. U Mostar i Počitelj je putovala u želji da naslika ova dva bisera. Punih pet sati je sjedila kraj Starog mosta i slikala dok su brojni turisti prored nje prolazili, zastajali, a ona je, kaže, uživala na mostarskom suncu. Ona slika i stradanje svoje zemlje u proteklom ratu, propušteno djetinjstvo, da sačuva od zaborava sve zlo koje je urađeno prema civilima… U luksuzno uređenoj kafeteriji u Prvom bizirku uz toplu čokoladu i Sacher tortu, Anita nam priča, dok slika Sebilj, o sebi svom Prijedoru i svojoj domovini. Prijedor i BiH su, kaže, bili logor smrti. Zato je odlučila slikati zatočenike, ljude u logorima koji su krivi samo zato što se zovu drugim imenom.
“Želim slikom na platnu kazati što se dogodilo u srcu Europe, mojim sunarodnjacima svih vjera i nacija… Sve sam to vidjela dok sam kao djevojčica držala majku i sestru za ruku”, kaže Zečić. Plan joj je u Haagu napraviti izložbu pod nazivom “Genocid” i pokazati glavnu temu ne samo Bosne i Hercegovine već svih država bivše Jugoslavije. “Rat je uvijek tema i još uvijek rana koja je otvorena i koja boli. Boljet će i neće zarastati dok god se sve žrtve ne pronađu i pokopaju i dok god pravda ne iziđe na vidjelo…”, kaže.
Upornost i talent
Ona je kao petogodišnja djevojčica, kad je u svibnju 1992. godine napustila Prijedor, s majkom i sestrom došla u Hrvatsku, u Zagreb, gdje su bili godinu dana čekajući oca i ostatak rodbine. Odlaze u Njemačku, brak njezinih roditelja se raspada. U Njemačkoj ona i sestra počinju školovanje. Godine 1998. vraćaju se u domovinu, ali ne u rodni Prijedor već u Sanski Most. Opet novi grad, nova sredina i ljudi sa svojim običajima i navikama i novi počeci. “Sve je to kao neko olujno vrijeme u mojim očima, sve hrabro prelazim. I sve sama sebi govori, ma to je ono što se mora dogoditi”, prisjeća se.
Uz kavu smo mladu umjetnicu među baroknim dvorcima i nepreglednim ulicama Beča pitali kako je počela slikati, otkuda i kako je otkrila talent za umjetnost.
“Slikarstvom sam se počela baviti od malih nogu. Uvijek sam voljela crtati, a tetka mi je studirala dizajn u Beogradu i uvijek jako lijepo crtala. Uvijek sam željela biti kao ona – umjetnica. Ja smatram crtanje, slikanje, kao jednu vrstu terapije za mene jer se pomoću slikanja smirujem i sa svojim slikama želim reći sve ono što ne mogu izgovoriti… Jer slike pokazuju ono što se riječima ne može objasniti, što se ne može opisati”, kaže Zečić.
U Beču 2010. završava privatnu umjetničku školu “Wiener kunstschule”. Nakon toga, svaka godina za nju je uspješnija. Imala je do sada nekoliko jako posjećenih samostalnih i kolektivnih izložbi, što joj je dalo velikog poleta. Izlagala je i u svojoj domovini, kao i u Beču. Danas je studentica na Fakultetu primijenjene umjetnosti u Beču, odsjek pedagogija, za profesora likovne umjetnosti i tekstilnog dizajnera.
“Upornost i talent su osnovne vrline nas s bosanskih i hercegovačkih vrleti”, kaže Anita, koja se s Bosancima i Hercegovcima druži u svim krajevima Austrije.
“Moram priznati – lijepo je biti dijete Bosne i Hercegovine kraj lijepog plavog Dunava”, kaže Anita na kraju.
dnevni-list
KOMENTARI