instant fap
NaslovnicaBlog

Stazama islama: Moj put na hadž

Stazama islama: Moj put na hadž

Sve je počelo davne 2004. godine. Ispraćao sam babu na put, bilo je nekako s kraja jeseni, sjećam se hladne i kišne noći. Imao sam osjećaj da i nebo plače zajedno sa mojim dječijim licem. Nisam znao gdje, ni kuda odlaze ljudi koji su se užurbano kretali ka autobusima opraštajući se sa svojim najmilijim. Danima sam držao babinu sliku i plakao. Svu tu agoniju i dječije razmišljanje prekinula je moja majka. Te riječi će mi do kraja života ostati urezane u sjećanje. „Ako ne prestadneš da plačeš ja ću otići od tebe pa ćeš ostati sam.“ Zapitkivao sam gdje je moj babo otišao, zašto je otišao.

Majka je rekla da je otišao na časni put, da je otišao na hadž da se očisti od grijeha i upotpuni svoju vjeru. Ja sam se opet našao da pitam, a šta je on toliko zgriješio da mora da ide tamo.

Želio sam da sam tamo. S godinama sam spoznavao postepeno vjeru i njene propise. A želja za Mekkom i Medinom se povećavala. Nakon 13 godina odrastanja, spoznavanja, uspona, padova, greški i popravljanja došao je taj dan. Zamišljao sam uvijek kada će da dođe, kada će osvanuti jutro u kojem ću suznih očiju izgovarati telbiju. Osvanuo je i taj dan, a osjećaj se nije mogao opisati baš kao što se i sada ne može opisati. Sve je bilo tako dugo, nestrpljivo sam čekao samo da se krene. Neprospavana noć u Fahdovoj džamiji, kašnjenje aviona i sati čekanja na Sarajevskom aerodromu. Ništa to nije bilo ni umorno ni naporno.

Svezao sam pojas, iza mene su sjedili moji roditelji. Poletili smo prema Medini. Moje srce nikad nije bilo ispunjenije, sretnije i radosnije. Zbog onoga što sam imao u tom trenutku, iza svojih leđa sam imao svoje najbolje prijatelje, svoju životnu podršku. A ispred nas je čekala Medina. Čekao nas je grad Božijeg poslanika Muhammeda s.a.w.s. Dolazak u Medinu, prolazak mnogobrojnih kontrola, put prema hotelu, sve je to tako dugo trajalo. U hotel smo stigli pred samu jaciju namaz. Bilo je sasvim dovoljno vremena da se klanjaju propušteni namazi tokom putovanja, da se okupa i pripremi za prvi susret sa poslanikom.

Ulazim u harem poslanikove džamije, nijemo posmatram prostranstvo koje se okom ne može obuhvatiti niti riječima dočarati. Oči su zarosile kada se sa minareta pejgamberove džamije začuo Medinski ezan. Dani u Medini su bili kao dani na nekom drugom svijetu, sve je bilo veličanstveno i nepojmljivo lijepo. Upoznao sam mnogo ljudi, osjetio šta znači ljubav u ime Boga. Šta znači kada ti priđe Pakistanac, Palestinac, Iračanin, Afrikanac, kada te zagrli samo jer si mu brat po vjeri. Gdje te svi dočekaju nasmijanog i vedrog lica, čak i onaj trgovac koji sabahom otvara dućan, na ulicu iznese stolice i ponudi te kahvom. Nigdje na svijetu nisam doživio ono što sam doživio u Medini. Premalo je riječi i redova da se bilo šta kaže.

Dani u Medini su odbrojani, sve je brzo prošlo. Osvanuo je petak, dan u kojem ćemo obući ihrame, dva komada nešivenog platna, ne noseći ništa drugo na našim tijelima, ne ukrašavajući se, ne parfemišući se i odričući se svih dunjalučkih uživanja. Simbolizirajući jednakost ljudi, pokornost Bogu i smrtnu odjeću, simbolizirajući dva bijela ćefina. Kada se rodimo umotaju nas u bijelo platno, ne stavljaju nam ništa drugo, isto je i sa smrću. Odeš kao što si i došao. Oblačenje ihrama je imalo posebnu simboliku i poseban osjećaj. Malo su mi smetale šiške, moje, tada poduge kose. Klanjali smo džumu namaz u poslanikovoj džamiji, spremili se za put Mekke sa suzama u očima i ujedno velikom srećom u srcu, jer iz grada poslanika idemo u grad Božijeg prvog hrama na zemlji. Bio sam bolestan, nenaspavan, umoran, iscrpljen ali ništa od toga nisam osjećao. Upozoravali su nas da se u Medini moramo odmoriti i spremiti za obrede koji nas čekaju u Mekki. Ali kako da jedno biće, koje nema garanciju da će kad izdahne ponovo udahnuti može odmarati u gradu Božijeg poslanika ne znajući da li će njegove oči ikada više gledati zeleno kube. Dio puta do hotela u Mekki ću preskočiti, sjećam se samo da sam plakao dok smo zajedno učili telbiju i stihove ilahije, „daj da vidim bejtullah.“ Negdje oko ponoći bili smo pred ulazom u harem Kabe. Babo mi je suznih očiju rekao da se pripremim i da ću nakon par koraka ugledati bejtullah. Već sam isplakao dovoljno suza na samom putu do Mekke i na putu od hotela do Harema, da sam mislio da u meni nema nijedne suze koju ću moći pustiti prilikom prvog susreta koji uistinu nema poređenja ni opisa. Prvi pogled na Kabu, cijeli svijet je stao, digao sam ruke i činio dovu, dovu koja se ne odbija. A suze su tekle, tekle toliko da sam grcao u jecaju kao malo dijete. Sve nakon toga, sve je bilo kao u snu. Svega sam postao svjestan tek onaj dan kad sam spremio stvari i izašao ispred hotela, spreman da krenem u Bosnu. Zadnje što ću vam reći, nakon oprosnog tavafa, kada iza vas ostaje bejtullah a ne smijete ga pogledati, ne znate da li će te ikada više imati priliku da očima gledate i srcem osjetite tu blizinu, nema tuge ni žalosti koja je veća od toga.

Da je lahko, nije lahko. Ima mnogo fizičkih poteškoća koje su i mladom čovjeku kao meni bile izuzetan fizički napor, ali vjerujte mi, dva dana nakon mog povratka ja već razmišljam o tome kako bi i iduće godine želio da odem. Iskoristite mladost prije starosti.

Piše: Muhamed Pašalić

Izvor: “Post scriptum”

 

KOMENTARI