Kada je udruženje Prijedorčanki Izvor otvorilo telefonsku liniju za prikupljanje informacija o nestalim osobama, žrtvama ratnih zločina, niko nije prijavio tačnu lokaciju pojedinačne ili masovne grobnice. Umjesto toga, neki ljudi iskorištavali su bol i nadanje porodica nestalih i tražili da im se uplati dopuna za kredit za mobitel kako bi im navodno dali informaciju o tome gdje se nalaze njihovi najmiliji.
“To je bila prevara, a naravno, mi smo uplaćivali, jer se bojimo da ne promašimo nešto što bi moglo biti od koristi da se pronađu nestali”, kaže Saida Karabašić, predsjednica udruženja.
Brojni problemi koče proces potrage za nestalima više od 20 godina nakon rata. Do sada je pronađeno oko 25.000 žrtava, ali se još traga za njih više od 6.500. U Prijedoru su u četvrtak ukopani posmrtni ostaci 23 žrtve ratnih zločina počinjenih u ljeto 1992. godine. Do sada je pronađeno 2.325 žrtava, a traga se za još 777, koji se vode kao nestali.
“Neki ljudi su čak tražili novac da kažu gdje su tijela. Bio je jedan proces na sudu gdje je osoba koja je bila umiješana u zločin tražila novac, 500 konvertabilnih maraka [250 eura] za jedno tijelo”, navodi stravične primjere Karabašić.
Niko ništa ne govori
Šutnja svjedoka i nedostatak informacija o lokacijama pojedinačnih i masovnih grobnica jedan je od ključnih problema zašto žrtve još nisu pronađene, kažu oni koji godinama traže članove svoje porodice ili se stručno bave tim procesom.
“Mi smo neki dan, ne mogu reći gdje, jer lokacija nije još objezbjeđena, otkrili, pretpostavljamo, veću masovnu grobnicu, za koju su svi stanovnici tog naselja apsolutno znali da postoji kroz proteklih 20 godina, svako dijete je znalo već gdje su tijela tih 150 žrtava ubijenih u augustu 1992. godine”, kaže Amor Mašović, direktor Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine.
Ističe da je odbijanje onih koji su “isplanirali, naredili, organizirali ili izvršili zločine te onih koji skrivaju te zločine” da otkriju gdje se nalaze tijela ključni problem u procesu traženja nestalih.
Međutim, porodice nestalih tvrde da i kada se dođe do informacija o grobnicima, prolazi dugo vremena da se lokacija provjeri. Po proceduri, Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine obavijesti tužioca o tome, koji zatim zatraži od nadležnog suda da se izda naredba o iskopavanju.
“Znam da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine posjeduje informacije o nekim lokalitetima više od godinu dana i da ništa nije uradilo po tom pitanju. Oni prebacuju loptice jedni na druge – Institut kaže mi nemamo dozvolu Tužilaštva, Tužilaštvo kaže nemamo informaciju od Instituta”, ističe Mirsad Duratović, koji je u Prijedoru izgubio 47 članova porodice.
Nakon godina traganja, njegovi najbliži, uključujući brata i oca, pronađeni su u Tomašaci, po mnogima najvećoj masovnoj grobnici otkrivenoj u Bosni i Hercegovini nakon rata 1992-95. i na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Kako dodaje Duratović, porodicama nestalih najteže pada što im niko ništa ne govori.
‘Vidite i ono čega nema’
“I onda vi, naravno, počnete sumnjati, možda neopravdano. Da li se to radi da se umanje stradanja u Prijedoru, jer se tu ekshumiraju samo žrtve Hrvati i Bošnjaci, da li to kvari neki prosjek u stvaranju tog pariteta, jer onda imate stotine istraga ubijanja Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru, a u Sarajevu nema nijedne, u Mostaru nema nijedne. Možda bi neko izgubio posao kada se završi taj proces, pa ne želi. Možda griješim, ali kada nema informacija, a boli vas to, onda sumnjate u sve i vidite ono čega možda nema.”
Međutim, Mašović tvrdi da je primjedba o vremenu koje prođe od dobijanja informacije do istraživanje “držala vodu” možda prije tri, četiri godine, prije nego što se državno Tužilaštvo uključilo u taj proces.
“Tada se znalo dešavati da se sedmicama, mjesecima, u nekim slučajevima duže čak od godinu dana, čekalo na naredbu nadležnog suda da se izvrši ekshumacija. Sada, ako danas otkrijemo, pogotovo ako se radi o skeletnim ostacima koji su na površini, u roku od 48 sati nadležni tužilac i sudija izdaju naredbu.”
Edin Ramulić, aktivista za ljudska prava iz Prijedora i nekadašnji novinar, kaže da je prijavio tri lokacije na širem području ljubijskog rudnika, koje, dodaje, godinama nisu provjerene. Tvrdi i da je problem što u proces traženja nestalih “nisu uključeni profesionalci” te da su svoj interes u tome našli, prije svega, političari, jer su, kaže, “masovne grobnice oduvijek bile efikasne skupljaonice glasova pred izbore”.
“Kod nas su osnovane nacionalne komisije, u čiji sastav su ušli pravnici, zanatlije, pa čak i nekvalikovane osobe bez srednjeg obrazovanja. Za traganje više hiljada nestalih građana ove zemlje zadužilo se nekoliko desetina ljudi u Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine, među kojima nema niti jedan stručnjak na polju kriminalistike, forenzike ili, barem, statistike, analitike, informatike… Takve kadrove imamo u policijskim agencijama, ali neko je policiju ove zemlje oslobodio te dužnosti da traga za nestalim osobama.”
Kako kaže Ramulić, policajci nemaju obavezu na terenu prikupljati informacije o tajnim grobnicama, niti su dužni reagirati na zahtjev porodica da ispitaju nestanak neke osobe u ratu. Istražitelji Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, dodaje, nemaju ovlaštenja saslušavati i ispitivati ljude koji možda imaju informacije o tajnim grobnicama.
I dalje bez centralne evidencije
“Oni, eventualno, na bazi dobre volje, negdje uz kafu mogu, pokušati dobiti kakvu informaciju od direktora komunalnih preduzeća, bagerista, vozača kamiona, šefova iz civlne zaštite i drugih koji su bili angažovani na asanaciji terena i sakrivanju tijela žrtava.”
Osim nedovoljnog broja istražitelja, kaže Ramulić, nema ni dovoljno tužilaca da odgovore na sve zahtjeve rada na terenu. Međutim, prema njegovom mišljenju, suštinski problem je što se zapravo ni ne zna koliko osoba je nestalo.
“Institut je imao obavezu da formira centralnu evidenciju nestalih osoba, a kasne cijelu deceniju u tome. Ne mogu se dogovoriti na koji način će vršiti verifikaciju imena, da li nestale osobe klasifikovati po nacionalnom ključu ili ne.”
Međutim, Mašović odgovara da, iako nisu sve od 32.152 nestalih osoba verificirane, to ne utječe na proces traganja.
“Verifikacija nije završena zato što je bio preambiciozan plan da se u roku od godinu dana od uspostave Instituta završi taj proces. Na verifikaciji radi svega šest osoba u Institutu, to znači da svaka od tih osoba treba verificirati po pet ili više hiljada slučajeva, a ponekad to zahtijeva višemjesečno traganje za dokumentima. Međutim, više od 20.000 nestalih je već verificirano. Također, mislim da bi broj istražitelja bio bitan kada bi bilo dovoljno informacija. Danas je situacija takva da istražitelji sedmicama, mjesecima ne dobiju nijednu informaciju.”
U 12 mrtvačnica 1.500 tijela
Drugi problem, dodaje Mašović, taj je što i kada se pronađe nestala osoba nekada nema načina da se identificira.
“Zato je u 12 mrtvačnica u Bosni i Hercegovini nekoliko stotina, čak možda više od 1.500, tijela koje jesu nestale osobe, ali ne mogu biti identificirane jer nemaju dovoljno bliske srodnike od kojih bi bila uzeta krv za DNK analizu.”
Međutim, Duratović kaže da garantira da su sve porodice dale uzorak krvi za ovih 20 godina. I za njega, kao i za Mašovića, problem su grešeke napravljene tokom primjene metode takozvane klasične identifikacije, koja se koristila do 2000. godine. Tada se identifikacija vršila po procjeni starosti kostiju, visine, vilice, lomova, garderobe i slično.
“Nekada porodica, u želji da pronađe nekoga svog, vidi ono čega nema, uhvati se za jedan detalj, recimo on je imao te patike, ali tih patika je proizvedeno 100.000. Kada su me iz Manjače prebacivali u Trnopolje, svu svoju garederebu ostavio sam svom komšiji koji je bio iste građe kao ja. I šta da smo mi ubijeni i njega pronađu, a moji kažu da sam to ja zbog garderobe, što se dešavalo”, kaže Duratović.
Teško je procijeniti o kojem procentu grešaka se tu radi, objašnjava Mašović, ali dodaje da ih je definitivno bilo.
‘Traganje se pretvorilo u višemilionski biznis’
“Započeta je jedna akcija. Cilj je bio da se prikupe uzorci krvi čak i od onih osoba koje su već identificrane klasičnim metodama. Zbog nedostatka stedstava, na koja je Međunarodna komisija za traženje nestalih računala a nije ostvarala, taj proces prikupljanja krvi trenutno miruje. To bi sigurno dovleo do povećanja broja identificranih žrtava, tu se ne bi radilo o novim ekshumacijama, nego o identifikacijama onih ljudi koji mjesecima, godinama leže u mrtvačnicama i ne mogu biti identificirane, zato što su isti ljudi nekada u prošlosti pogrešno klasično identificirani, tako da njihova porodica više za njima ni ne traga, jer imaju mezar, nišan, spomenik… a on se, zapravo, nalazi negdje u nekoj od mrtvačnica.”
Međutim, porodice žrtava kažu da su izgubile povjerenje u institucije. Ramulić čak smatra da se u procesu potrage za nestalima razvila “cijela mreža ekonomskih interesa” zbog čega je pesimista da će on uskoro završiti.
“Od toga koje će pogrebno preduzeće vršiti pokop, čiji će bager biti angažovan na ekshumaciji, koja firma će vršiti probna kopanja, kome će država plaćati ležarinu ekshumiranih tijela… To se pretvorilo u višemilionski biznis i teško je očekivati da će iko poželjeti da to jednom prestane, da se u ovoj zemlji problem nestalih osoba proglasi završenim. Umjesto da se svi kapaciteti angažuju i problem riješi za dvije godine, radije će se to razvlačiti decenijama, sve do nekog novog momemta, kada će se obnoviti statistika nestalih osoba.”
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI