Stojim, nepomičan i tih u sred Sanskog Mosta, dok me prožima neka studen i tjera suze na oči, ljudi me gledaju, a moraju primijetiti nekoga toliko tužnog i usamljenog. Iz daleka ja sam sretan čovjek, uredan, a akten tašna otkriva da sam možda inspektor ili advokat, čovjek koji krive brani samo zarad novca. A novac nama advokatima jedini je princip u životu, mada on nije sreća.
Ovdje sam da pokušam od sebe odvezati ogromnu tugu, na izvoru sa kojeg je možda i došla. Zaglavljen u vremenu, u trenu u kome su se skupili svi vijekovi i svi sekundi nalazim se ispred Srednje mješovite škole, tamo gdje je nekada lepršava i bezbrižna školu učila divota koju beskonačno volim. Tiha i velika zgrada dočekala me, vjerujem da drugačija nije bila ni sredinom osamdesetih, kada je tad slatka maturantica puno očekivala od života, i koja tad nije znala da će zavoljeti mene. Ja sam pod krov njenog života došao nešto kasnije, a pod krovom škole gdje je ona bila nikad nisam bio. Školu sam učio negdje drugdje, i sad sa injem u kosi, razvodim one koji su se nekad voljeli poput nas. Ne znam zašto ljudi pokvare ljubav i pokvare sreću, taj razlog probam naći kod svakog svog klijenta, ali mi ne uspijeva.
Prostran park ispred škole probudilo je rano proljeće, a ja idalje plačem, pogledom i dahom, plačem. Ja ovdje nikada prije nisam bio, ali sve mi je znano i poznato, sve mi izgleda kao onih davnih godina kada je ona bila tu. Istina, vrata na ulazu u školu su primjetim novija, no svejedno i ona su mi draga iako po njima nije prosut prah čarolije jer njih njena ruka dotakla nije, nisu ih možda ni vidjele njene mile oči. Zemlja se ne okreće, ja ne dišem, svi satovi su zaustavljeni, i učenice ispred škole kao da su prekinule svoje razgovore, a ja čekam nju da se pojavi iako je prokleto daleko, raspoložena, nasmijana i voljena. Ne, ona neće doći, ona podjednako kao i ja zna da život nikako nije pravedan, ona zna da je volim ali joj je to svejedno. Ona bježi od tog saznanja po širokim drumovima Europe, po nebu svoje sreće koje mi je jednako daleko poput vremena rimske imperije. Prosto se čudim što poslije svih ratova i bura, poslije toliko toga, neće da se javi. U ovom trenu ona svojim očima divnim možda gleda Dunav, ona možda usnama ljubi nekoga, možda svojim prstima čarobnim sladi kafu, možda se vozi u svom sivom automobilu, možda radi bilo šta, samo ne misli na mene, i ne zna da sam tu. Pogledam klupe ispred škole, i onda mi je gore, možda se na nekoj od njih moja bivša i vječna draga prvi puta poljubila s nekim, možda je baš sjedeći tu u svoj dnevnik tajnom šifrom upisala datum i vrijeme prvog poljupca. Ko li je bio taj sretnik? Sretnik koji je ukrao sve miline svijeta, od nje onako mlade i lijepe, onako ustreptale, zaljubljene, uplašene…Ko li mi to neznan toliko godina poslije prosipa valove suza iz očiju, oh, tako ga mrzim. Ne vjeruje ona u naš novi početak i našu sreću veću od neba.
Niko nije slabiji i manji na svijetu od mene, niko, ja se skoro i ne vidim od pokošene trave, tako se osjećam barem. Da li da uđem unutra, da li da u ovoj školi tražim matursku sliku njenog razreda, pa da srce još više zamučim, možda slike i nema, pričala mi je da je sve uništeno u ratu i da ona svojih starih slika nema. Sjećam se jedne prilike odmah nakon rata sam idući iz pravca Bosanske Krupe preko Kamengrada prema Sanskom Mostu, vidio toliko ratnih rana, uništene džamije, spaljene i razrušene kuće poput teških ranjenika, poput unakaženih lica, poput pustinja muklih. Tu tišinu, tu zebnju, tu besmislenost rata, razmišljanja o sudbinama djece koja su se rađala u tim kućama, ja nikada neću zaboraviti. Baš prije rata u kamengradskoj džamiji ona je vidjela jedno veliko čudo, kada je neka sjajna kugla za vrijeme molitve pala na pod te se raspršila u jedno široko divno svjetlo na očigled svih, vjerovao sam i to a nekad mi se čini da sam to vidio sam.
Tužna je njena sudbina, jako tužna i ja dao bih sve da joj to uljepšam, šta mogu kad ne želi. Sve lijepe žene su uglavnom nesretne, iz brojnih razloga, često ih i njihovi muževi varaju sa isto tako lijepim ženama koje se smatraju neprikosnovenim vladaricama svih muških srca, ali ja sam zbog nje imun na sve lijepe žene svijeta, zalud šarmiranja i osmijesi ja ostajem leden na sve to i zauvijek njen. Miriše proljeće, miriše, pokušavajući nadmašiti tebe, ja mu se samo osmjehnem cinično onako, jer znam zalud mu je. Ni ljeta, ni jeseni ne mirišu kao tvoja blizina, a najljepše od svega miriše osjećaj da si u srcu. Danas ovdje gdje te dugo nema moje je srce prepuno tebe. Ti nisi obična žena, nisi nikako, posebna si, najveća na svijetu, od Grmeča veća, od planina kojima imena ne znam, od visova nebesa. Obraćam ti se nadajući se da će ove ptice svojim pjevom, jednom prenijetiti ti to kada dođeš u svoj Sanski Most.
Nema više rudarske škole u ovoj zgradi koja je nekad nosila drugo ime, sada piše Mješovita srednja škola, rudarstvo je izgleda propalo kao i moja sreća. Ja imam zapisan negdje dan i sat našeg prvog susreta, ja toliko tvoga imam kod sebe, u svemu na svijetu pronađem tebe kako bih nadomjestio tu prokletu odsutnost. Zavidim stepenicima na ulazu u školu, jer su preko njih toliko puta prešla tvoja stopala, tvoje slatke cipelice, koje toliko godina tanki sloj moga srca gaze. Kroz ta stakla toliko su puta pogledale tvoje oči, pogledale nebo više puta nego mene. Srce mi se steže i ja glasa nemam, nemam da zapjevam jednu od onih pjesama koju si voljela nekad. Koliko si se puta baš tu radovala izletima na Zdenu, koliko si puta poželjela sa školskog časa da odeš na terasu hotela pored Sane, da se smiješ sa drugaricama, da ljubiš one koje voliš, koliko…? Kako je samo šrioko vrijeme, širok život ovaj, ali smo se ipak nekako jednom sreli, i onda ja te srećem i gdje te nema, jer naš život i nije život, možda je san.
Razmjenjivala je pred ovom školom audio kasete sa drugaricama, jer je muziku voljela uvijek. Posebno kada pusti glasnu muziku u svojoj djevojačkoj sobi, dok pjevuši uz omiljenu joj pjevačicu, nekada je muziku slušala tiho i maštala najljepše što može uz melodije koje su joj milovale srce i sjećale uglavnom na školske ljubavi. Smiješan mi je taj mladalački život koji i liči na pjesmu, i baš je dobro što smo veseli na maturalnim zabavama, što imamo toliko nada, koje nam vremom život kosi, a mi postajemo drugačiji i sve manje ličimo na ono biće iz momačke ili djevojačke sobe. Puste te zadnjeg dana škole sa nekog školskog dvorišta da poletiš u život i odletiš ko zna gdje, a za daleke letove mlada krila nisu spremna.
Plakala je moja pahuljica snježna idući ovom ulicom pored škole nekad u vremena davna, razočarana u svoje školske ljubavi, u drugarice, plakala je puno moja pahuljica. Prijedorska ulica zna za mnoge ljubavi, kako one školske tako i sve ostale, zna za rastanke, za suze i za samoću poput moje. Ona je sve što imam i nemam, ona je vječnost koja mi u srcu živi. Iako joj ispod očiju spavaju bore, ništa mi ljepše na svijetu od nje nije i uvijek mi je mlada, ja poznajem neke njene školske drugare, jednog sam zastupao nedavno na sudu, ali o njoj nisam htio ni smio govoriti. To je za mene jedna bolna tema, a to što ja ovako govorim sebi sam u nekom polusnu, to je nešto savim drugo, nešto izvan moje moći. Pisma bez odgovora, poslana u daljine, misli svezane za jedan ženski stas, uspomene sve mi njeno ime nose. Danas u ovoj školskoj zgradi školu uče mašinci, elektrotehničari, sve saobrćajne i ugostiteljske struke, pa i trgovci, ekonomisti, ali rudarske struke i smjerova više nema rekoše mi đaci. Ovakve škole u ovakvim mjestima, nešto su posebno za svaku generaciju, one im obilježe život, upoznaju ih sa prijateljima, sa ljubavima, sa suparnicima i neprijateljima, sa licima koja će sretati ako ne stalno onda povremeno u gradu na devet rijeka. Neke generacije omeo je rat u snovima, i moja gneracija rasula se po svijetu, a ovima mlađim sve se nadam lakše će i ljepše biti.
Ako me ona na onom svijetu čeka negdje u hladu rajskome, o, pa ja bih, istog trena volio da umrem. Plašim se da to neće tako biti, i da ću cijelu vječnost tamo provesti bez nje, a ništa teže i gore nije nego nemati nju. Ljubav je misteriozna stvar, nikad ne znaš kakva će biti, najveća ljubav učinila je da samo jedna žena na svijetu za mene postoji, postoji i kad me ne voli više. Nekada sam brojao dane i godine od kako je nema, čekajući zalud da se vrati, barem to ne brojim više, ne vjeruje ona u našu novu šansu, a skrhani godinama mi više i nismo isti. Ja sam čekao dok su se moji i njeni školski drugovi ženili i zasnivali porodice, sličan slučaj imao je i jedan kolega iz Sarajeva koji je starost sam dočekao.
Ja sam u raju iako još zvanično nisam umro, jer osjetim najdivnije nešto, kada izgovorim njeno divno ime, to je kao kad se u trenu otvori ruža, kao da pukne poljubac, kao da zapjeva proljeće, i kao da šušti tiha ljetna kiša. Imam neki osjećaj da je ona sretna i voljena. Nekad me to tjera da popijem po neki viski, a nekad sam zbog toga sretan. I ja sam poseban, odabran, od Boga, od sudbine, jer ja sam neko koga je voljela ona. Voljela je. Valjda je. Barem sam se osjećao tako, govorila je to, zbog nje su svi moji dani bili čarobni. Labudovo perje joj zavidi na nježnosti, oblaci svi, cvjetići tanani procvjetali pored Sane, leptirići što lete oko Blihe. Vjerujem da mi ona nije rekla sve svoje tajne, ali rekla ih je mnogo, i tajne će jednom tajnama postati biti, ako se ikad ugasi žar ljubavi što gori u samo jednom srcu. Đacima je počela nastava, nažalost sad nema rudarskog smjera pa da neki đaci sada uče o rudnicima u mom kraju kao nekada moja draga.
Mnogi su joj znam pisali pjesme, niko poput mene, a u nju se zaljubio i jedan njen profesor. Zabranjene ljubavi svuda su česte, pa i jadan profesor ulovio se u njen neodoljiv zanos još dok je bila srednjoškolka. Zvao je jedne prilike na kafu, valjda da joj se približi, da joj kaže šta osjeća i da je želi, ona je pristala, otišila je i povela cio razred, profesor se jadan pogubio u toj situaciji. Nazad se nije moglo, šta je tu je, časti ih sve. Rekla im je kako profesor sve želi da ih časti jer su mu posbno drag razred.
Pričalo se i to kako je bila okrutna sa udvaračima, niko joj kaže nije značio ništa. Znala je zakazati sastanak na određenom mjestu, i samo bi u to vrijeme pogledala iz autobusa kojim je putovala prema svojim Husimovcima, momka koji je nestrpljivo čeka. Na jednoj strani osmijeh, na drugoj nejasna bol i pusto razočarenje. Neki od njih su bili toliko zaljubljeni i uporni da su uvijek iznova uzalud dolazili na sastanke i čekali je, možda i svjesni da ona neće doći. Jer čekati nju, ljepše je nego imati nekoga u zagrljaju. Ja sam bio drugo nešto, ja sam joj značio više od svih. Bilo mi je drago čuti to. Još uvijek vjerujem u to. Ma vjerujem u sve lijepo, zbog svoje utjehe, zbog spokoja. Ja sam neko njen, ja sam njen više od svih.
Ne čitam ljubavne romane, jer u jednom sam i ja lik, samo taj još napisan nije, osim što postoji u sjećanju mom, a u njenom taj roman izgorio je u ratu, nestao u strašnim poplavama, ili ga je uništilo neko sretno muško biće koje pored nje u sivom automobilu sjedi. Nadvijaju se oblaci tmurni iznad Sanskoga Mosta, nebo želi da zaplače zbog nje i mene, ona je izgubila mene, ja nisam izgubio nju jer evo me tu sam da poput arheologa tražim ljude na mjestima gdje su nekad bili, tražim neki njen malen a dragocjen trag. Možda joj je ime urezano negdje, urezano sa još jednim.
Plašim se dušo, plašim se svega, i kiše koja dolazi, i svega onoga što će me podsjetiti na tebe u tvom gradu. Duša i srce su lomljivi, svaka pukotina na njima dugo boli i teško zarasta. Ja sam usamljen, moja duša najveća je pustinja svijeta, u nju kiše sreće nikako ne dopiru, ali u kojoj negdje postoji jedna mala oaza u kojoj si ti, a ja sam tu oazu izgubio na mapi svoje duše. Jesi li nesretna možda sad, da li tebe kažnjavaju anđeli zbog moje tuge, zbog svega lošeg što si uradila meni? Ja o tebi više ništa ne znam, a opet znam puno, to puno je da te puno volim. I volim te kada podnosim i povlačim tužbe, kad dajem prigovore, kad me grde prosti klijenti, kada sam na ljeotvanju, i kada sam ispred škole u koju si nekad išla, koja je mojoj duši zaljubljenoj jedno važno svetište. Sanjao sam te skoro, pa odlučih doći pred školu u kojoj si nekad bila, u kojoj si učila, sanjarila, voljela i plakala. Mene vode snovi, a svi oni u tvom su obliku. Ja mnogo toga nemam, a samo za jednim žalim.
Emir Nišić
KOMENTARI