U vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije postojala je zabrana homoseksualnog odnosa u svim jugoslavenskim republikama.Homoseksualnost je sve do sredine 1950-ih godina u Jugoslaviji smatrana „buržoaskom i izopačenom“, proizvodom „razvratnog kapitalizma“, a u socijalističkom društvu mogli su joj biti skloni jedino „dekadentni intelektualci“, građanska klasa, neradnici, a nikako oni koji su spadali u naprednu omladinu i radništvo.
Pod nazivom Između tradicije i seksualne modernosti: homoseksualnost u socijalističkoj Jugoslaviji danas je u prostorijama cafea Meeting Pointa u Sarajevu upriličena info sesija o LGBT populaciji u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra.
Na info sesiji govorio je Franko Dota, doktorand moderne i savremene historije na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje piše rad na temu Javna i politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj (1945-1989).
Podijelio je s novinarkama i novinarima svoju priču, šta je iniciralo njegovo interesiranje da se bavi pitanjem homoseksualnih odnosa u socijalističkoj Jugoslaviji. Navodi da ga je kontaktirala advokatica koja je između ostalog imala presudu od februara 1950. godine kao najvećiantihomoseksualni proces gdje je bilo osuđeno sedam muškaraca u Zagrebu. Objavljena su sva njihova imena, a javnosti su predstavljeni kao kvaritelji ideje zdravog radnika i zdravog omladinca.
Homoseksualni čin, što je podrazumijevalo muški homoseksualni odnos bio je kažnjiv i predviđao je kaznu i do dvije godine zatvora, dok se lezbijski čin posmatrao kao izjednačena bludna radnja, pa se tretirao kao prekršaj. Na udaru su bili i svećenici, ali svakako najviše radnička klasa i obrtnici. U tom periodu u socijalističkoj Jugoslaviji osuđena su 602 homoseksualca, s tim da je 88 bilo iz SR Bosne i Hercegovine. U periodu 1960-ih dogodile su se izmjene i dopune Krivičnog zakonika, gdje je kazna smanjena sa dvije na jednu godinu, uz mogućnost uvjetne kazne.
Prvobitna namjera vrha Partije i Države je bilo zagovaranje nužne i potpune dekriminalizacije homoseksualnosti. Oni koji su javno istupali su bili ljekari, kriminolozi i pravnici. Vrh Komunističke Partije raspravljao je tri puta o temi dekriminalizacije, koju su naložili 1976. godine. Naposljetku, za dekriminalizaciju su se odlučili SR Slovenija, SR Hrvatska, SR Crna gora i SAP Vojvodina, dok su uža Srbija, SAP Kosovo, SR Makedonija i SR Bosna i Hercegovina zadržale kazneno djelo sve do kraja socijalističkog perioda. Srbija je dekriminalizaciju izvršila 1994. godine, Makedonija i Bosna i Hercegovina 1996. (Federacija – 1996., RS – 1998.).
Ovom činu je prethodio trend prihvatanja drugih zemalja, a i svakako što su ove države željele postati članice Vijeća Evrope, a to je dalje impliciralo „uskladiti svoj pravni okvir s općim uvjetima u Evropi“.
Franko Dota je za kraj naglasio da u današnjem vremenu oni najvažniji koji mogu mijenjati svijest naroda o gej populaciji kao osobama izgrađenog seksualnog identiteta su najviše političke partije, a nakon njih slijedi sama LGBT zajednica, potom mediji i drugi značajni faktori koji imaju direktan utjecaj na javno mnijenje. Kako sam navodi: „Političke partije su te koje mogu isključiti religijski moral ili ga pustiti da buja“.
M. Z., Radiosarajevo.
KOMENTARI