Nedžad Abdija, Ismet Ašćerić, Ruždija Bektešević, Snježana Biloš, Predrag Bogdanović, Vladimir Bogunović, Vasva Čengić, Gordana Ćeklić, Mirsad Fazlagić, Emina Karamustafić, Mediha Omerović, Bahrija Pilav, Mila Ruždić, Mile Ružić, Abdulah Sarajlić, Sulejman Sarajlić, Hatidža Salić, Galib Sinotić, Sreten Stamenović, Srećko Šiklić, Božica Trajeri-Pataki, Vlatko Tanacković, Srećko Tanasković, Tamara Vejzagić-Kostić, Jusuf Vladović i Izudin Zukić.
Žrtve su ovo jednog od najgorih zločina u Sarajevu za vrijeme posljednjeg rata.
Njih dvadeset i šestoro poginulo je 27. maja 1992. dok je ujutro, u 9.30, čekalo hljeb u ulici Vase Miskina (danas ulica Ferhadija).
Bila je to jezovita najava smrti koja će u narednim godinama uslijediti.
Čitatelje upozoravamo na uznemirujući sadržaj:
Bio je to zločin bez presedana. Ljudski izrodi, kako je tada rečeno u vijestima, pucali su na nevine građane: agresor je s pozicije sa Borija ispalio tri granate koje su ubile 26, a ranile 108 gladnih građana Sarajeva.
Na mjestu strave i užasa, okupljene Sarajlije pokušavale su spasiti svoje sugrađane. Nisu bili ljekari, vodila ih je ljudskost i želja da spase što više mogu. „Živa je… nije živa…“, riječi su koje su odjekivale centrom Sarajeva.
Teško povrijeđeni su se prevozili ličnim automobilima. Za vrijeme ukazivanja prve pomoći, počelo je djelovanje snajperista…
Ljekari na traumatološkoj klinici za brojne koji su stigli nisu mogli ništa učiniti. „Sve je to stiglo na kraju života…“, rekao je jedan od vidno uznemirenih ljekara.
Danas, tačno 23 godine kasnije, sjetimo se ovih žrtava, pričajmo o njima. Ne da bi se mrzilo, već da se nikome i nikada takvo zlo više ne dogodi.
KOMENTARI