Tko još danas nije čuo za Marlboro, Camel ili Lucky Strike? Duhanske brendove koji su zahvaljujući agresivnoj medijskoj propagandi staru naviku pušenja vratili u modu i učinili ju privlačnom ženama i muškarcima u 20. stoljeću. Duhanska industrija brižljivo je godinama gradila svoj imidž preko reklamnih kampanja koje su promovirale pušenje kao poželjnu i zavodljivu radnju. Nisu samo reklamni plakati i marketinške kampanje pridonijele popularizaciji uživanja u duhanskom dimu. Filmska industrija te umjetnost u globalu uvelike su zaslužni za stvaranje slike pušača kao slobodoumnih umjetnika i buntovnika koji ignoriraju pravila ponašanja.
Nepoznati autor jednom je napisao: “Pušenje oblikuje vlastite stilove ponašanja, prekriva nesigurnost, obećava dinamičnost, nadomješta muškost ili elegantno ženstveno držanje…“ Prikaz različitih karaktera kroz sam čin pušenja cigareta posebnost je koju su iskoristili mnogi umjetnici, ali i književnici kako bi osobine svojih likova što realnije dočarali.
Cigareta se, bez sumnje, vezivala uz predodžbe o snažnom, neukrotivom, divljem muškarcu, koji je od stvarnih pušačkih ikona, poput mornara, vojnika, vagabunda, postupno prešao u likove s ekrana, koje su glumci poput Bogarta, Robinsona, Waynea, Belmonda, Deana ili Estwooda učinili vjerodostojnim. Upravo oni, kao prvi antijunaci filmske industrije, drski, cinični, destruktivni, ravnodušni, i dan danas predstavljaju pušenje kao simbol odmetništva, slobode i devijantnosti. S druge strane, cigareta u rukama glumica s početka 20. stoljeća bila je simbol ženstvenosti, ravnopravnosti i neovisnosti. Do tada se pušenje kod žena smatralo neprihvatljivim društvenim ponašanjem, a vidjeti ženu da puši bilo je šokantno. Marlene Dietrich, zasigurno jedna od najpoznatijih glumica s cigaretom u ruci s kojom je upotpunjavala izgled emancipirane žene koja se ne srami pušiti u muškom društvu. Zanimljivo je da su cigaršpic i tabakera postali nezaobilazan dio damskog asesoara nakon što ih je Audrey Hepburn promovirala u Doručku kod Tiffanyja, a pušenje i pušački pribor dobili obilježje glamuroznosti.
Unatoč žestokim antipušačkim kampanjama početkom 70-ih, koje su protjerale pušenje iz javnih prostora i iz svih medija i reklama, posljednjih dvadeset godina pušenje je ipak ostalo prisutno na filmu. Posebno u akcijskim filmovima gdje “zločesti dečki“ i dalje piju alkohol i puše, šaljući, kao i u četrdesetima i pedesetima prošlog stoljeća, poruku o čvrstim i neukrotivim momcima.
U televizijskim serijalima koji se bave prošlim stoljećem, pušenje je sveprisutno, ali i neophodno u rekonstrukciji duha vremena, što je vidljivo u uspješnim serijalima Momci s Madisona, Carstvo poroka i Frost/Nixon. Ipak, prizore pušenja možemo pronaći i u smoke free filmovima ili serijalima poputVrag nosi pradu, Bridget Jones i Seks i grad. Pušenje je tu prikazano u mnogo romantičnijem svjetlu: kao zabranjeno voće, užitak, kao univerzalni lijek za tjeskobu, nervozu, jad.
“Ovdje se čovjek naziva građaninom i puši”, natpis je koji se nalazio iznad ulaza u poznate pariške kavane Liberte i Des Patriotes. U njima su se za vrijeme francuske revolucije okupljali pisci i filozofi prožeti idejama slobode, jednakosti i bratstva. Na slikama iz 19. stoljeću vidimo da puše oba spola iz svih slojeva društva: ne ekscesno na mah, nego kao ovisnici, obični ljudi kojima je to svakodnevna navika. Art deco je zadnji domet pušačke i duhanske gospode povezan s predodžbama o bijelim ovratnicima, dubokim dekolteima, gorkim aperitivima, kabrioletima, haljinama od svile. Gospodarski slom 1929. godine, rat u Španjolskoj i početak Drugog svjetskog rata izbrisali su sve glamurozne simbolike duhana. Cigarete tada postaju simbol patnje i bijega od stvarnosti. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, fotografija vojnika kako se smiruje cigaretom bila je uobičajen motiv. Sve do kraja 60-ih fotografije slavnih ličnosti s cigaretom bile su sveprisutne, od Winstona Churchill, Freuda do Satrea. Danas se rijetko može vidjeti fotografija na kojima naši poznati suvremenici uživaju u čarima cigarete.
Kako se dogodilo da je motiv pušenja, uživanja u duhanu, od oznake glamuroznosti, preko simbola socijalnih problema, postao oznakom alternativnih, umjetničkih i filozofskih svjetonazora? Prijelomnu točku u javnoj percepciji pušenja čine pokreti u Europi, posebice u Francuskoj polovinom 19. stoljeća. Upravo su pariške kavane zaslužne za sliku intelektualca-pušača. Okvirna oznaka romantizma uključila je uživanje u duhanu i pušenje u javnosti kao oznaku liberalnih umjetnika i pjesnika, a ne više samo društvenog ološa i sumnjivih karaktera. Charles Baudelaire i njegova težnja “artificijelnim rajevima“ svakako su pridonijeli tome, jer poznato je da on nije bio sklon samo uživanju u cigaretama, nego i u nešto jačim stimulansima kako bi tužnu svakodnevnicu velegrada zamijenio vedrijom halucinogenom slikom. Ta je simbolika kasnije prepoznata unutar različitih subkulturnih pokreta u 20. stoljeću, od rokera, pankera, modsa i bikera do bitnika i hipija. Jean Paul Sartre bio je jedan od umjetnika koji se nije moga odreći ove smrtonosne i zavodljive navike. Pušenje je bio njegov životni stil. Iako se pušenja pokušavao odreći cijeli život, to mu nikada nije uspjelo.
Vremena se mijenjaju, a stari trendovi se prilagođavaju. Tako i danas u parkovima, na istrošenim klupama, možemo vidjeti mlade umjetnike koji čitaju s cigaretom u ruci kao što su nekad radili veliki umjetnici. Ili pak buntovnike i frajere koji, želeći izgledati poput svojih idola u kožnim jaknama i čizmama, ekspresivno uživaju u cigareti držeći je između palca i kažiprsta poput Jamesa Deana ili Humphreya Bogarta. Mogli bismo, bez sumnje, reći da je upravo umjetnost jedan od faktora koji je pridonio stvaranju kulture pušenja. Ipak, vjerujem i nadam se, kao nepušač, da će ovaj trend napredovati i da će se prave cigarete zamijeniti električnim.
jasam
KOMENTARI