Volim decembar u Sani

0

Volim decembar. Mnoge lijepe stvari u mom životu desile su baš nekog decembra. Moj mjesec, mjesec kada čekam na događaje koji će mi jednog dana biti dragocjena uspomena.

U decembru je zrak čišći, u decembru je sunčev sjaj vrjedniji, u decembru je i mašnica poklon. Decembar je specifičan, posebno kod nas, po još jednoj pojavi – stigla dijaspora! Već najavom praznika, svi putevi prema Jednoj i jedinoj su zakrčeni, kolone duge kao vječnost, a nestrpljenje da se vidi rodni kraj veće svakim pređenim kilometrom.

Zašto nam treba dijaspora? Po čemu su toliko važni svi ti ljudi s dvojnim državljanstvima, poznavanjem stranih i tuđih jezika i običaja, ljudi sa obično skupim automobilima i djecom čija imena teško izgovaramo? Čemu nam služe ti „dijasporci“?

Kome su potrebniji više nego nekolicini vječno nezadovoljnih, namrgođenih sugrađana, koji toj dijaspori prenose uvijek tmurne vijesti iz sunčanog grada, koji traže pomoć da pomognu drugima, a nikad sebi i koji, svaki za sebe, imaju barem tri stranice putem kojih svoje neupućene i neobaviještene prijatelje i rođake iz dijaspore uredno informišu o tužnoj sudbini voljenog grada, zatvorenim firmama, zagađenim rijekama i ubijenim nadama. Sanski Most tada prestaje biti Grad cvijeća ili Grad na devet rijeka i postaje Ničiji grad.

Kriju naši „dopisnici maksuz za dijasporu“ sve dobro što se ovdje desi, šute hinjski o svakom napretku i poput lešinara kruže gradom u svojoj svetoj borbi za lajk čemera i jada. Uslikaju tamo rupu, ovdje mrak i vrebaju iza ekrana ko li će, od ovih neupućenih, da se sažali nad njihovom teškom sudbom i dobaci im koji evrić, za crne dane. Sanski mačori se moraju kretati tiho, da ne budu automatski kategorisani kao lopovi, uljezi i lovci na ucijenjene glave. Ptica leti bez daha iznad njihovih glava, da ih ne prestravi i ne ugrozi im život.

Ribe se skrivaju u sanskim dubinama, da ne pomisle kako su napadnuti i „odozdo.“ Kada smo ovaj naš, krvlju i suzama odbranjen grad, pretvorili u društvenu mrežu za dokoličare, vojskovođe bez vojske i medalja, intelektualce koji već desetu godinu utvrđuju gradivo, a indeks nikako da zapečate i kući diplomu donesu. Zanimanje: student s decenijskim iskustvom. Zanimanje: nepriznati umjetnik. Zanimanje: dijasporska luda.

Uzalud našoj dijaspori osmijeh na licu kada pređu EU granicu i ugledaju iščekivanu surovost bosanske zime. Uzalud im treperenje oko srca kada im Pobriježje utisne poljubac dobrodošlice u poznato čelo, a Bliha zažubori glasnije u znak pozdrava željenog domaćeg gosta. Uzalud im suza u uglu oka strpljive majke, dok u nevjerici da je dočekala tu radost, ljubi unučad po redu rođenja. Uzalud im sve, kad imamo svoja četiri jahača Apokalipse, spremna da ukaljaju svaku dragu uspomenu, ugase svaki osmijeh i odbace svako drugačije mišljenje.

Ko će njima slati evriće, ako dijasporci pomisle da ovdje nije sve onakvo kako im oni predstavljaju? Kako će im mame i tate, ili mame i babe, davati markicu da srču kaficu, što dalje od amfiteatra, što dalje od diplome, što dalje od Grada kojeg se stide?

Gdje će drugdje dobiti veći značaj, nego kad im ljudi iz daljina doniraju lajkić za fotkicu njihove tuge? Jadni, ugroženi, promrzli i uplašeni, čekaju sa strepnjom novo jutro. Prevrću se u snu i prestravljeni bude iz užasne noćne more – sanjali su da je dijaspora vidjela Grad svojim, a ne njihovim, očima…



Share.

Leave A Reply