instant fap
NaslovnicaVijestiBiH

Zanimanja koja više nikoga ne zanimaju

Zanimanja koja više nikoga ne zanimaju

Piše: Mladen Obrenović

Ako je po čemu Zenica poznata onda su to tamošnja željezara i rudnici u okolici. No, zabrinjavajuće djeluje podatak da tamošnja Mješovita srednja industrijska škola već godinama ima problema s upisom budućih rudara, a posljednjih 15 godina nije upisala niti jednog topioca ili plastičara metala. Ovo se ljeto za zanimanje rudar prijavio tek jedan učenik, pa su i njega uputili da se odluči za neko drugo zanimanje, jer nije mogao biti jedini u razredu.

Kako bi učenike upoznao s ponudom zanimanja koju nudi škola koju vodi, direktor Fadil Hodžić svake godine obilazi osnovne škole na zeničkom, viteškom i kakanjskom području pokušavajući ih uputiti kako da se odluče za zanimanja koja će im omogućiti lakši pronalazak posla. No, ta mu misija nije nimalo jednostavna.

„Kad me pitaju koje će zanimanje najlakše naći posao, pa kažem da su to rudari, ni roditelji ni djeca ne reaguju pozitivno. Niti za druga dva zanimanja, kao što su topilac ili plastičar metala u željezari, koja nisu ni blizu opasna kao rudarski poziv, nema zainteresovanih“, prepričava Hodžić.

Cilj je informiranja djece i roditelja pomoći mladim ljudima da ne lutaju dugo u potrazi za poslom i ne provode godine na evidenciji nezaposlenih, nastavlja, ali očito „vladaju iskrivljeni stavovi i opredjeljenja“.

REKORDNA ČEKANJA NA ‘BIROU’

Iako prosječna dužina čekanja na posao zavisi od stupnja stručne spreme, zanimanja osobe i potreba poslodavca, ali i veličini i razvoju pojedine općine ili grada, zanimljivi su podaci Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske o duljini čekanja na posao.

U tom bh. entitetu osobe sa završenim fakultetom prosječno čekaju na posao godinu i devet mjeseci, oni koji su završili višu ili srednju školu četiri godine i sedam mjeseci, visokokvalificirane osobe pet godina i devet mjeseci, kvalificirane pet godina i tri mjeseca, polukvalificirane šest godina i devet mjeseci, a nekvalificirane šest godina i pet mjeseci.

Kad je u pitanju srednja škola, najviše na posao čekaju rudari i geolozi (prosječno sedam godina), te kemijski tehničari, financijski radnici, ekonomski tehničari, mehaničari i strojari (oko 5 godina). Ujedno, to su osobe koje su u velikom broju prijavljene na evidenciju nezaposlenih.

„Čini mi se da je svijest roditelja na tom nivou da djecu upisuju za zanimanja ili zvanja po ljepoti naziva. Divno je upisati neko zanimanje, ali nema veze što u Zeničko-dobojskom kantonu ima nekoliko hiljada takvih na birou“, upozorava Hodžić.

Njemačka i Austrija traže dimnjačare

Priča iz Zenice jedna je od mnogih iz serije sličnih o zanimanjima koja više nikoga ne zanimaju, a koje su mogu ispričati u Bosni i Hercegovini. Iz Agencije za rad i zapošljavanje BiH navode kako je generalni trend, ne samo u BiH nego i u svijetu, potražnja za kadrovima u uslužnim djelatnostima, a manje u industriji.

Kao tražena zanimanja navode medicinske sestre, ali i zidare i zavarivače. U tom smislu posebno ukazuju na program koji provode u suradnji s odgovornima na njemačkom tržištu rada koje nudi posao medicinskom osoblju iz BiH.

„Ove godine je zato i najtraženija srednja škola bila medicinska. Za program slanja njegovateljica u Njemačku, a traži se srednja stručna sprema medicinskog smjera, poznavanje njemačkog jezika i položen stručni ispit, i dalje vlada veliki interes. No, problem je što se stručni ispit može polagati tek nakon šest mjeseci rada, a teško je doći i do posla na tih pola godine“, objašnjava Boris Pupić iz Agencije za rad i zapošljavanje.

Dodaje i kako Njemačka traži i zanimanja koja, nažalost, ne postoje u BiH. U posljednje je vrijeme velika i potražnja za dimnjačarima koje trebaju tržišta Austrije i Njemačke.

„Priče o tome da poslodavac na Zapadu hoće radnike koji znaju da rade, a nisu mu bitni papiri, nisu baš realne. Za radnu dozvolu glavni su papiri, a za određeni posao važna je određena kvalifikacija“, dodaje Pupić.

Preko prakse do posla

Srednjoškolski centar u Vogošći svojim učenicima nudi i poduku, ali i praksu. I u samoj školi učenicima nude mogućnost pohađanja prakse, no većina učenika taj dio obrazovnog procesa odrađuje u vogošćanskoj industrijskoj zoni. U tom gradiću, doduše, godinama nema onih koji će u budućnosti biti alatničari, strojobravari ili metalostrugari, ali postoji interes za autolimare, automehaničare, bravare, zavarivače, operatere na CNC (Computer Numerical Control) strojevima.

KAD NEMAŠ ŠKOLU, IDEŠ U VEČERNJU ŠKOLU

Cijelu zeničku priču direktor Mješovite srednje industrijske škole Fadil Hodžić ilustrira još jednim zanimljivim primjerom. Mnogi od onih koji se ne odluče za neko od zanimanja koje im jamči posao, a vraća se na primjer potreba za radnom snagom rudnika ili željezare, nakon završene srednje škole i nekoliko godina bez posla ponovno dođu u Srednju mješovitu industrijsku školu. Tu se zanimaju za vanredno obrazovanje i prekvalifikaciju, a onda se s tako stečenim diplomama javljaju poslodavcima.

„Sa opštinom imamo sporazum da svake godine pet učenika sa područja općine Vogošća dobiju stipendiju samo ako su se upisali za bravara ili zavarivača. Dakle, bez obzira na uspjeh. Dobar dio se nakon toga i zaposli. Još uvijek nam dolaze ljudi iz privrede i traže bravare, varioce i metalostrugare, ali nema interesa. Očigledno svi hoće u gimnaziju i da budu brojke na birou, a neće da rade. Mi smo škola gdje se školuju oni koji hoće da rade“, konstatira Selmo Lakota, direktor Srednjoškolskog centra Vogošća.

I Stručna i tehnička škola u Derventi također nudi niz zanimanja – u ugostiteljstvu, obradi metala, poljoprivredi, ekonomiji, pravu, turizmu – kojim mladim ljudima daje dobru šansu na tržištu rada.

„Postoji veliki interes za ekonomiju, pravo i trgovinu, bez obzira što njih previše ima na birou i što vrlo malo njih može naći posao. Uvijek ima djece koja vole sjediti u kancelariji, nego raditi negdje za nekom mašinom. Imamo interes i za poljoprivrednog tehničara, jer dosta stanovništva živi od toga, pa usmjeravaju djecu da se mogu baviti tim poslom. Nemamo problema ni sa upisom kuhara i konobara, iako su to trogodišnja zanimanja, baš kao i za bravare ili varioce“, ukazuje Branka Jović, direktorica škole.

Poticaj zapošljavanju mladih s trogodišnjom školom daju privatna poduzeća iz Austrije i Njemačke koja pozivaju mlade na praksu, a onda im i ponude posao, dok mladi konobari i kuhari stiču vještine za rad u restoranima i hotelima u BiH ili na Zapadu.

„I bez fakulteta ta djeca mogu naći posao. Tako ih trebamo i usmjeravati da svojim radom mogu ostati ovdje i ostvariti svoju egzistenciju, a ne da po svaku cijenu studiraju, bez potcjenjivanja ikoga, gdje će imati fakultetsku diplomu i sjediti kući bez posla“, dodaje Jović.

Imaju diplomu, ali nemaju vještina

Ekonomski analitičar Erol Mujanović ukazuje kako je „vrlo čest slučaj da roditelji upisuju djecu na studije za zanimanja koja dobro zvuče, kojima su se možda oni sami željeli baviti i koja su socijalno poželjnija i prihvatljivija, a sve to bez poznavanja dinamike i karakterisitika tržišta rada“.

„To se svodi na to kao da hirurg operiše u mraku. Problem je i upisivanje djece i slanje istih u oblasti koja djecu ne zanimaju i za koja nemaju afiniteta što može biti izvor dodatnih frustracija“, upozorava.

Dodatni je problem, kaže, nedostatak vještina jer „kadar nije obučen na pravi način i shodno potrebama poslodavaca, pa su nerijetko mlade osobe bez adekvatnog praktičnog iskustva“. U tom slučaju poslodavac sâm mora nadoknaditi sve što obrazovni sustav nije napravio.

„Druga strana problema se tiče količine radne snage i zaista se dešava da se i dalje proizvodi kadar koje tržište ne može apsorbirati, a postoje deficitarna zanimanja u kojima ljudi dobivaju posao prije kraja obuke ili rade kod dva ili tri poslodavca istovremeno“, navodi.

Po njemu, čekanje da sustav, odnosno vlasti „nešto značajno naprave u smislu adaptacije potrebama tržišta rada je iluzorno jer jednostavno nemaju kapacitet za nešto tako“. Zaključuje kako je u takvoj konstelaciji odnosa „većina kandidata prepuštena sama sebi i vlastitoj snalažljivosti i mogućnostima da nađu pravu priliku“.

Izvor: Al Jazeera

KOMENTARI